Hrvatska je najljepša opijena internacionalizmom

U ovim danima ponosa i slave nije loše imati na umu ove riječi, od biskupa Uzinića do dobrog europejca Timmermansa, koje podsjećaju na razliku između nacionalizma i domoljublja

Hrvatska je najljepša kad je opijena internacionalizmom. Ne nacionalizmom, nego internacionalizmom. Za one koji ne razumiju, ili ne žele razumjeti razliku, odmah na početku podsjetnik: domoljublje ili patriotizam jedna je od najljepših stvari na svijetu, ali nacionalizam to nije. Razlika je u tome što je patriotizam ono kad voliš i kad si ponosan svojom domovinom, a nacionalizam je kad mrziš tuđe ili gledaš svisoka druge i drukčije. Temeljni osjećaj ovog prvog je ljubav. Osjećaj koji se miješa u ovom drugom je zloba. Biskup dubrovački Mate Uzinić lijepo je to objasnio na svom blogu, uoči finala Svjetskog nogometnog prvenstva: “…Kristova ljubav nikad nije protiv, nego je uvijek za. Zato i ne navijamo protiv drugih. Navijamo za svoje. I osobito navijamo za ‘fair play’.” Poneku pametnu riječ na tu temu rekao je i nizozemski političar i trenutačno prvi potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans, koji tvrdi da nas nacionalizam čini slabima jer je uvijek u potrazi za neprijateljima, za prijezirom prema drugima, jer uvijek ima potrebu osjećati se nadmoćno, i samim time čini suživot s drugim nacijama puno težim. “Ako nas nacionalizam čini slabijima, siromašnijima i moralno nesigurnijima, kako može tvrditi da je domoljuban? Ostajem u uvjerenju da su nacionalisti nedomoljubni: iskreni patriot ponosan je na svoju naciju i želi da ona bude snažnija, mirnija, naprednija i utemeljena na vrijednostima. Kako bi to postigao, iskreni patriot zna da treba jedinstvo, želi otvorenost, žudi za suradnjom s drugima. Vidi snagu pronađenu u kompromisu, raspravi, jedinstvu”, tvrdi Timmermans u članku, objavljenom 23. kolovoza, na europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama. U ovim danima hrvatskog ponosa i slave, u stanju slatke opijenosti povijesnim uspjehom hrvatskog nogometa, nije loše uvijek imati na umu te riječi, i biskupa Uzinića i dobrog europejca Timmermansa, a i ove s početka kolumne: Hrvatska je zaista najljepša kad je opijena internacionalizmom. Taj internacionalizam mora doći uparen sa snažnim patriotizmom, mora biti utemeljen na stvarnom domoljublju, a toga nam ne nedostaje. Hrvatska je, nema nikakve sumnje, lijepa u domoljubnom zanosu. Ali ta ljepota je čarobno multiplicirana jedino onda kad naše osjećaje divljenja ovoj zemlji i naciji iskreno dijele milijuni ljudi internacionalno. Jedino onda kad iskreno zadivimo cijeli svijet, kad je naše domoljublje toliko zdravo i neokaljano da se na njega mirno može nakačiti zdrav internacionalizam, onda je Hrvatska ne samo najljepša nego i u stanju ostvariti sve svoje potencijale. Takvoj Hrvatskoj danas spontano plješću u svijetu, od doslovnog pljeskanja dječaku s hrvatskom zastavom dok hoda ulicama Bruxellesa (predivan video, objavljen jučer po svim portalima) do hvalospjeva napisanih i izrečenih u svjetskim medijima. Uzvratimo tim ljudima jednakom gestom. Strancima koji nas posjećuju uzvratimo još većim gostoprimstvom nego ikad prije (opet, mali razlikovni rječnik: riječ gostoprimstvo je nešto drugo od riječi turizam, jer gostoprimstvo uključuje osmijeh i dobru volju). Strancima koje susrećemo u svijetu uzvratimo jednakom sposobnošću prepoznavanja ljepote u njima, kao oni u nama (jer, svaki članak s hvalospjevima o Hrvatskoj, od naše prirode do našeg nogometa, ne odražava samo tu našu ljepotu nego i ljepotu uma koji je to u stanju uočiti i sročiti). I, možda najvažnije: našim susjedima, manjinama i najslabijima među nama, ljudima kojima je Hrvatska domovina jednako kao i najhvastavijem od nas (pogotovo onima kojima nismo to u stanju niti izreći), uzvratimo uključivanjem u zajednicu, ne isključivošću. Onog trena kad se zatvara u nezdravi nacionalizam, umjesto da se drži patriotizma i širi dalje svoju pozitivnu priču kroz internacionalizam, Hrvatska počinje raditi u korist vlastite štete. Pokušajmo to ne zaboraviti. Odigrajmo ovo pametno, kao naši nogometaši, inače sve odreda domoljubi, ali i izgrađeni internacionalci. Za nas, Hrvate koji živimo u inozemstvu, neizbježno pitanje mnogih prijatelja stranaca je: u čemu je tajna, kako je mala Hrvatska tako uspješna u sportu? Meni se odgovor uvijek činio vrlo jednostavan. Sloboda je taj osjećaj koji daje enormnu motivaciju. U podlozi su talent i naporan rad, ali dodana vrijednost u smislu motivacije zove se, doslovno, Hrvatska. Igramo za nju. Sloboda, “dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô”, kao kod Gundulića. Uključujući i blago s kojim smo se vratili iz Rusije. Uključujući i blago toga da nam se divi cijeli svijet. Uključujući i blago internacionalizma. Isključujući nacionalizam, koji uopće nije blago.

Stranci nas pitaju u čemu je tajna, kako je Hrvatska tako uspješna u sportu. Odgovor je lak: sloboda je ta dodatna motivacija. "Dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô”. Uključujući blago s kojim smo se vratili iz Rusije. Uključujući blago toga da nam se divi cijeli svijet. Uključujući i blago internacionalizma. Isključujući nacionalizam, koji uopće nije blago