Europska medalja – stalni dug hrvatskih vaterpolista od 1993.
Objektivno smo mogli i više. No, treba uzeti u obzir da je EP često u godini OI, kaže Pero Bukić
U prethodnih 12 prvenstava osvojili smo zlato i dva srebra, četiri puta smo bili četvrti, dva puta peti, dva puta sedmi i jednom deveti Europsko vaterpolsko prvenstvo koje se održava u Barceloni bit će 13. na kojemu će nastupiti Hrvatska kao samostalna država. U prethodnih 12 osvojili smo zlato (Zagreb 2010.) i dva srebra (Firenca 1999. i Kranj 2003.). Premalo za jednu od najjačih reprezentacija svijeta. S tom se tvrdnjom slaže i Perica Bukić, dopredsjednik i izvršni direktor Hrvatskog vaterpolskog saveza i najtrofejniji hrvatski vaterpolist.
Četiri “drvene medalje”
- Objektivno smo mogli i više. No, treba uzeti u obzir da EP uvijek upada u kalendar pred OI ili SP, pa momčad uglavnom nije u optimalnom stanju za takvo teško natjecanje kakvo je Europsko prvenstvo. Ali kad se spominje EP, teško je ne sjetiti se Zagreba 2010. s kojim smo rezultatski i organizacijski napravili fenomenalan uspjeh - kaže Bukić. Nije teško složiti se s Perom da je zlato sa Save i naš najveći uspjeh na EP-ima. Tim veći što ni iznimno jaka reprezentacija bivše države (SFRJ) nikad nije osvojila europsko zlato. Dva srebra su također u redu, ali zašto smo čak na devet vaterpolskih smotri Starog Kontinenta ostali bez odličja. E, tu počinje priča o četvrtim mjestima (četiri puta), “drvenim medaljama” i pehovima. Počelo je loše već na prvom EP-u na kojem smo nastupili 1993. u Sheffieldu. U do danas nerazjašnjenim okolnostima doživjeli smo težak poraz od Talijana (7:13), a potom, onako uzdrmani, i nesretan od Rumunja (8:9), što nas je stajalo ulaska u borbu za medalje. Tadašnji izbornik, sada već pokojni Duško Antunović o tome nam je jednom ispričao: - Uoči Sheffielda dvojili smo s kojom momčadi ići. Složili smo se da je najvažnije osvojiti medalju, što bi bila i najbolja promidžba mlade države. Imali smo iskusne igrače, ali oni već godinama nisu nastupali za reprezentaciju. Nismo imali ni pravog sidraša ni pravog braniča. I nismo prošli, a dokrajčio nas je poraz u toj čudnoj utakmici s Talijanima. Njihovi su igrači govorili našima: “Zar ne znate da je dogovoreno neodlučeno?” Ja o tome ništa nisam znao, iako je očito postojao dogovor dužnosnika dviju strane. No, bolje je to zaboraviti i ne stavljati sol na ranu - zaključio je Antunović.
Kova prekinuo prokletstvo
No, kad nešto krene loše, poslije je to teško ispraviti. Pod izborničkim vodstvom pokojnog Brune Silića na sljedeća smo dva prvenstva osvajali četvrta mjesta. U Beču 1995. smo u utakmici za broncu izgubili od Njemačke, a dvije godine kasnije u Sevilli od Rusije. Tek smo s Nevenom Kovačevićem 1999. u Firenci prekinuli to prokletstvo. Osvojili smo srebro (nakon poraza u finalu od Mađarske), a reprezentacija je nastupila u sastavu: Školneković, Padovan, Đogaš, Šimenc, Letica, Štritof, Smodlaka, Ivaniš, A. Bošković, Barač, Hinić, Vićan, V. Kobešćak, Jerković i Sarić. O događajima u Kranju 2003. uglavnom se sve zna, zbog nereda navijača zlato nam je iskliznulo iz ruku iako smo protiv SiCG imali 7:4... Igrali smo u sastavu: Volarević, Vranješ, Burić, Šimenc, Premuš, Štritof, Smodlaka, Đogaš, Vićan, Barač, Hinić, Fatović, V. Kobešćak, Herceg i Franković. Izbornik je bio Zoran Roje. Zlato u Zagrebu pod Rudićevim vodstvom osvojili su: Pavić, Buljubašić, Bošković, Dobud, Karač, Barač, Hinić, Obradović, Burić, Muslim, Joković, Sukno i Bušlje.
U Sheffieldu 1993. dokrajčio nas je težak poraz od Talijana u čudnim okolnostima Zlato iz Zagreba 2010. tim je veće što ni jaka reprezentacija SFRJ nikad nije bila prvak