MALI LOŠINJ
Vedran: Jarbol je pukao, danima sam plutao Atlantikom
Nakon 70 sati avanture stigli su spasioci na jedrilici, a kad su ga izvukli, dobio je dva piva i pečeno pile. Njegova jedrilica ostala je, je li potonula ili još pluta, ne zna
Sam u kući – bila je fikcija. Film. A ‘Sam usred Atlantika’, to je realnost koju je lani prošao Vedran Kabalin (36). Danima je bespomoćan plutao usred Atlantika na jedrilici koja je tek nekoliko centimetara duža od Golfa. – Pukao mi je jarbol usred Atlantika i brod više nije slušao... Bio sam usred ničega – kaže Vedran. OK, nije bio posve sam, na brodu je imao i jednu konzervu – Gavrilovićeva mesnog doručka.
U društvu tek kitovi
– Lako je sad govoriti, ali onda je bilo čupavo. Nigdje nikoga. Tu i tamo neki kit u daljini. Ili jato letećih riba. Ni telefona, ni radija, ništa – objašnjava nam u lošinjskoj marini na terasi. Uz sok. Nasmijan, veseo, danas mu je sve ravno. Na suhom je! Prijatelj je Saše Fegića, našeg jedriličara koji se prije nekoliko tjedana otisnuo na plovidbu oko svijeta. Baš odavde, iz Lošinja. Dečki sve redom avanturisti, i to ekstremni. Kabalinu se to dogodilo baš na jedriličarskoj regati MiniTransat, a ekstremnim avanturistima zabranjeni su i mobiteli i laptopi... I krenulo je nizbrdo. – Najbliže kopno bilo je 2200 kilometara. Afrika. Toliko sam bio udaljen i od Brazila, isto toliko i od Barbadosa. Prvih pet sati bilo je najteže. Shvatio sam da sam u problemu. Rekao sam sebi: “Stari, nigdje si”. Miješaju se osjećaji, tuga, veselje, žalost, euforija, sreća, veselje... i tako u krug. Pronašao ga je brod koji je pratio regatu. – Nakon 70 sati vidio sam veliku jedrilicu koja dolazi u mojem smjeru. Bila je to pratnja, jedrilica koja je pratila regatu od Las Palmasa na Kanarima odakle smo isplovili. Imao sam GPS pa su mogli vidjeti gdje plutam. Sjećam se da su me dečki izvukli, izljubili i u ruke mi gurnuli dva piva i pečeno pile. I odvezli su me do cilja na Martiniqueu gdje me je dočekala moja Martina – kaže nam. Što čovjek shvati u takvom trenutku u kojem je posve nemoćan, prepušten sudbini? – Na Lošinj sam se vratio kao nov. Resetiran, defragmentiran... Više sam naučio u toj havariji nego neki koji su bez problema došli do cilja. I odlučio, u životu se više neću živcirati. Nikad. Jer, to nema smisla. Bit će što bude... Zašto jedriti sam?
– Najljepše je kad si solo. Ne možeš nikoga kriviti ako stvari krenu loše. I za dobro i za loše sam si odgovoran. I lijepo je kad si na pučini, a na horizontu vidiš kako zvijezde dotiču more. To je seksi... Problem je, istina, spavanje. Jer na takvoj regati spavanja nema. Ne možeš ti, a sam si, reći a sad spavanje osam sati. Ne, spavaš od četiri do pet sati u danu u intervalima po 20 do 40 minuta. A kako se budiš nakon 20 minuta? Imao sam alarm koji bi, da tu zazvoni, probudio i ove koji spavaju u Šibeniku – smije se Kabalin. Sjedimo na Rivi lošinjskih kapetana. On je jedan od njih, danas vodi marinu u Malom Lošinju. Riječanin je, s Bulevarda, ali tu se doselio zbog ljubavi. – Plovio sam oko Čizme, od Genove do Lošinja. Pa od Francuske do Irske i natrag, sve uvale prošao po Jadranu. Kad zbrojim, iza mene je više od deset tisuća milja. A gdje je jedrilica? – I dalje negdje pluta. Oni spašavaju ljude, brod ne. Možda je potonula, nikad nećemo doznati – kaže Vedran. I što dalje? – Dragoj sam obećao, četiri godine bit ću doma... – kaže Kabalin.
Hidrogliser prije 92 godine
Ovo je otok pomoraca. U 90 godina sagrađena su 362 velika jedrenjaka. Priča o tome Vedranov tast Julijano Sokolić (75). Lošinjski je kronolog, godinama je radio u brodogradilištu pa u turizmu... – Jesi li ti znao da je prvi trajekt na Lošinj došao 1960. godine, a išao je iz Rapca. Zvao se Vanga – kaže Sokolić pa poentira: – A pazi sad ovo, 1926. godine baš ovdje u uvali slijetao je hidroavion! Išao je iz Trsta pa za Zadar, Anconu... Eto, danas gotovo 100 godina kasnije, nema ga..
Na otoku pomoraca u 90 godina sagrađena su 362 jedrenjaka, a prvi trajekt došao je 1960.
•