Depresivnu notu daju glečeri koji se naočigled tope
Godinu i pol dana slikao je na temelju putovanja brodom po polarnom sjeveru
Ponajbolji slikar mlađe generacije svoju najveću samostalnu izložbu “Tamno bijela zemlja” otvara večeras u Umjetničkom paviljonu
Zlatan Vehabović nije slikar koji radi paralelno na više frontova. Fokusira se na jednu stvar pa svakom svojom izložbom opet kreće od početka. Novu, najveću samostalnu do sada, u sklopu koje će u Umjetničkom paviljonu izložiti 21 rad, priprema zadnje tri godine. Mističnog naziva „Tamno bijela zemlja“, posebno je koncipirana za prostor u kojem je i postavljena i otvara se večeras, a nastala je na temelju doživljaja i fotografija koje je osobno snimio na ekspediciji brodom po krajnjem polarnom sjeveru čiji otok Svalbard postaje idealni motiv njegove distopijske vizije svijeta. - Na ekspediciji sam bio u jesen 2016. u sklopu američko-nizozemskog programa The Arctic Circle. To je umjetnička rezidencija čija je misija dovesti umjetnike u krajnji polarni pojas. Velik naglasak je i na ekološkoj noti pa preferiraju umjetnike koji su na bilo koji način povezani s edukacijom ili školstvom i dizanjem svijesti o tom gorućem aktualnom problemu koji se tamo najbolje ocrtava – govori Vehabović pa pojašnjava:
Mogao bih kratko živjeti tamo
- Ondje je evidentno znatno toplije nego što bi trebalo biti. Temperatura je u rujnu iznosila oko tri stupnja, a prije 15 godina u isto doba bila je oko minus deset. Tamo se ekološki parametri ocrtavaju puno brže i jače. Kako je Svalbard specifičan po svojim fascinantnim glečerima i svake se godine mjeri njihov trag, vidljivo je da se neopisivo brzo tope. Prije 15-ak godina topili su se, primjerice, oko metar godišnje, a sada je to pet metara u istom periodu. To daje depresivnu crtu koja nam je cijelo vrijeme bila pred licem. Polaznici rezidencije, 28 umjetnika, nemaju striktnih izlagačkih obaveza. U pitanju je organizacija u kojoj su inteligentno shvatili da su umjetnici dobri ambasadori različitih priča, društvenih ili ekoloških. Na sjeveru su proveli mjesec dana od čega su tri tjedna bili na brodu i dijelili skučene cimerske kabine. - Već jutrom bi nas gumenjacima prevozili u određenu regiju gdje bi se izlazilo na kopno, dali bi nam parametre unutar kojih se smijemo kretati okruženi čuvarima zbog potencijalne opasnosti od polarnih medvjeda i svatko je radio svoje. Najviše je bilo fotografa, a i ja sam se odlučio za fotografiranje jer to je u tim uvjetima bilo jednostavnije. Ipak sam u svojoj umjetničkoj produkciji vezan za atelje. Iako, bilo je i onih koji su intenzivno crtali i slikali u skladu s mogućnostima. U svojoj umjetnosti Vehabović nikada nije bio pretjerano političan ni društveno angažiran, ali ekologija ga je uvijek zanimala. Premda, kaže, ne eksplicitno. Kući se vratio s nekoliko tisuća fotografija, prebacio ih na hard i kronološki složio po lokacijama koje su posjetili ne bi li dobio koherentnu cjelinu. Počeo se, kaže, igrati fotografijama i došao do kolažiranja, pristupa koji dosad u svojim slikama nije koristio. To ga je malo odmaknulo i od realizma uz koji je bio dominantno vezan. Pripremajući postav za Paviljon, izradio je i maketu prostora u koji je smjestio ulja na platnu koja je svakodnevno slikao godinu i pol dana. - Na slikama su priroda, kolege s ekspedicije te naše čuvarice, Skandinavke koje žive u toj surovoj regiji. Zanimljivo je upoznati mentalitet ljudi koji su stalno u toj radikalnoj prirodi. Krajnje su pragmatični i čvrsti i razbijaju stereotipe o ljudima izoliranima od civilizacije. Jako su obrazovani, svi su završili fakultete i nisu rođeni tamo, već su se doselili iz Osla ili Stockholma jer u nekom su trenutku shvatili da ih urbana kultura sputava. Mogao bih i sam neko vrijeme živjeti tamo. Sklon sam eskapizmu i širokim eksterijerima s preplavljujućom prirodom. Ali ne bih ostao dugo – kaže. Svalbard je otok bez vegetacije i arhitektura je najosnovnija. I ona je dobila svoju priču na slikama. - Bili smo i na zanimljivoj turi po sovjetskom napuštenom gradu građenom po modernističko-socijalističkim planovima pa taj mali grad na par četvornih kilometara ima glavnu ulicu, knjižnicu, sportsku dvoranu... poput Novog Zagreba. Amerikancima je to bilo strašno neobično, dok je meni izgledalo kao bivša Jugoslavija na Marsu - kaže. Sljedećih pola godine Vehabović radit će na ponešto drukčijoj varijanti ovog ciklusa koji sprema za izložbu u Americi. Zagrebačka izložba ostaje otvorena do 2. rujna i vrijedi je vidjeti, a razgovarajući s autorom ne možemo a da mu ne postavimo pitanje je li zadovoljan načinom kako ljudi u Hrvatskoj poimaju slikarstvo.
Bivša Jugoslavija na Marsu
- To je tema na koju ne znam dati pametan odgovor. Ja bih ovo radio pod svaku cijenu, bio uspješan ili ne, ako bih si mogao time pokriti egzistenciju. Ta činjenica obuhvaća 90 posto mojih razmišljanja kad revidiram svoj posao. A kakav je društveni odjek svega toga, uklapam li se u suvremena stremljenja? O tome ne mislim puno jer to je kriva bitka koju nikada ne možeš dobiti. Umjetnost nije estrada, tražiti svoje mjesto slijedeći trendove krivi je put. U umjetnosti je važno raditi ono što misliš da moraš, slijediti isključivo svoju potrebu, a ako se to uklopi, super - zaključio je.
‘O LJUDIMA KOJE JE UPOZNAO’ Ljudi u toj radikalnoj prirodi pragmatični su i čvrsti i razbijaju stereotipe o ljudima izoliranima od civilizacije ZLATAN VEHABOVIĆ slikar