OPSTANAK JE NEDOVOLJAN. JEDINSTVO SE GRADI NA NAPRETKU

Hrvatska je opet ujedinjena, kako nije bila ujedinjena od Domovinskoga rata; to je prva velika pozitivna posljedica velikog sportskog uspjeha na koheziju hrvatskoga društva i na moral nacije. Toliko zanosa, pozitivne energije, osjećaja o povratku važnosti nije se moglo tako brzo proizvesti ni na jednome drugom terenu. Nogomet se opet potvrđuje kao čarobni napitak za naciju kad se osjeća žednom i gladnom pobjeda i uspjeha. U Rusiji reprezentacija je pokazala da pripada svima; nije bila podijeljena na ljevicu i na desnicu, postojala je samo jedna stranka – Hrvatska. Kako su navijači podržavali njene igre u Rusiji, a osobito kako su slavili konačni rezultat, srebrnu medalju, nema razlike između Zagreba i Splita, između Zadra i Varaždina, između Miholjca i Karlovca: Hrvatska je jedna, ujedinjena oko Dalića, Modrića i njihovih (su)igrača. U demokraciji ne postoji trajno jedinstvo oko svih pitanja; bitno je da dva Hrvata nemaju tri mišljenja o svakome pitanju. Za državu je bitno da, po uzoru na svoje nogometaše, poveća ambiciju, da se ne zadovoljava borbom za opstanak, nego da se aktivnije uključi u borbu za napredak. Na tome će izgraditi trajno jedinstvo oko nekoliko bitnih pitanja države i društva; sve drugo u demokraciji podliježe različitim mišljenjima, demokratskom osporavanju i usklađivanju. Dok je lopta bila u pokretu, jedinstvo je počivalo na sigurnome, na nepisanome paktu igrača i njihovih navijača, nogometnoga naroda. Želi li ostati vektor jedinstva države i nacije, nogomet bi trebao ostati izvan utjecaja politike. Uz druge plemenite vrijednosti sporta, najpopularnija igra izražava i domoljublje, kod Hrvata kao i kod Francuza ili Belgijaca. Jedinstvo oko hrvatske (srebrne) medalje obvezuje sve, maksimalno da ga čuvaju, minimalno da ne potiču nove podjele. Stoga je teže razumjeti da se obnavljaju stare rane, da se u trenucima slavlja traže opet „najveći neprijatelji hrvatskoga naroda“ili da se na vrhuncu izražavanja nacionalnog jedinstva protežiraju estradne ličnosti koje su pokazivale veću sposobnost da dijele nego da ujedinjuju narod. Sve se to događa na margini veličanstvene sportske i narodne sage; treba, ipak, na to upozoriti da ne poprimi razmjere koji mogu ugroziti ostvareno jedinstvo. Ne zato da se zagovara zabrana rada, nego uime odgovornosti za javne nastupe. I za račun hrvatskoga ugleda u svijetu. Kad bi se samo radilo o glazbenim afinitetima, o ukusima se ne bi trebalo raspravljati. Radi se o politici; njoj nije mjesto ni u nogometu ni oko nogometa. Politika, po definiciji, više dijeli nego što ujedinjuje; nogomet samo ujedinjuje, ako nije politika.

Za državu je bitno da, po uzoru na svoje nogometaše, poveća ambiciju, da se uključi u borbu za napredak i uskladi se oko ključnih pitanja