Nas dvojica navijali smo za Hrvatsku, a desetorica njih bili su za Francusku
Dobar dan. Trebate li pomoć?, smireno je upitao dječak Ardoon ronioce koji su do njih došli nakon devet dana u špilji
Kada su napokon došli do dječaka i njihova trenera “uhvatili” su ih kako kopaju, pokušavajući naći izlaz iz kamenog labirinta
Dobar dan – vrlo mirno pozdravio je Ardoon Sam-aon, jedan od 12 dječaka zatočenih u špilji na Tajlandu ronioce koji su nakon devet dana zatočeništva izronili iz blatnjave kaljuže koja je prekrila špilju. Dječake su “uhvatili” dok su kopali, pokušavajući naći izlaz iz kamenog labirinta. Mirnoća u glasu i ponašanju bili su dijametralno suprotna s onim što se događalo u njemu. Bio je iznenađeni, čak i u šoku. Iznenađenje je bilo k tomu veće jer je očekivao da će po njih doći Tajlanđani. A ovi tu su Englezi. Da nismo prokopali i došli do Engleske, prošlo mu je kroz glavu. Nitko od drugih dječaka iz nogometnog kluba Veprići nije govorio engleski, pa ni trener koji ih je poveo u opasnu avanturu, pa je Ardoon odabran za prevoditelja. Siđi do vode, moraju nas vidjeti, rekao je prijatelju iz kluba. Siđi ti, ja se bojim, odgovorio mu je drugi dječak. Ardoon je uzeo njegovu lampu i spustio se do ruba blatnjave kaljuže iz koje su virili dvije glave. –Trebate li pomoć ? – vrlo pristojno upitao je ronioce, kao da su se susreli na ulici, u nadrealnom obratu. Do tad im je već više od tisuću ljudi pokušavalo pomoći, no dječaci nisu bili svjesni ničega izvan špilje.
Raspored su izabrali klinci
Dvanaestorica dječaka u dobi od 11 do 17 godina i trener jučer su pred novinarima progovorili o 17 dana koje su oni, spasioci, njihove obitelji i cijeli svijet promatrali bez daha. Predstavili su se redom, kazavši ime i poziciju koju igraju. Pitanja novinara odobrili su psiholozi kako bi izbjegli traumatizaciju dječaka. Tako, primjerice, nije bilo pitanja o spašavanju, ali je zato bilo itekako puno slavljenja države i vlasti te kralja. Dječaci i trener su djelovali opušteno, smijali su se. Odjeveni u majice svog tima, na početku su - za publiku zaigrali nogomet. To je da pokažu da su zdravi i da su dobro, glasilo je objašnjenje liječnika koji su ih netom prije toga otpustili iz bolnice. Vrlo skrušeno, dječaci su se ispričali roditeljima na brizi, ali i zato što su im zatajili da će nakon treninga poći u obilazak špilje. – Nisam rekao, samo sam uzeo i sakrio lampu – kazao je jedan. Zašto su ušli u špilju? Zato jer ih je zanimalo, zato što nikada nisu bili, glasio je dječni odgovor. Sat vremena su hodali, kad su primi-
jetili da se razina vode diže. Krenuli su prema izlazu, ali prekasno. Monsunska kiša zatvorila im je put. Pronašli su uzvisinu, ona im je bila dom sljedećih dana. Jeli nisu ništa, potvrdili su. Vodu jesu pili. Kroz porozne stijene curio je lagani mlaz čiste vode. Razmišljali su da se vrate plivajući - jer ipak svi znaju plivati - ali je voda u jednom trenu previše nadošla. Gladni jesu bili, naravno. I slabi. – Nisam razmišljao o hrani, od toga bih još ogladnio – kaže najmlađi, 11-godišnji, da bi ipak priznao da bi mu tu i tamo kroz glavu prošlo jelo, ne neki specijalitet, već obična pržena riža. Spasili su ga među posljednjima, treći dan operacije. I za to su imali jako dobra razlog – toliko se čekalo da se nabavi dovoljno mala ronilačka maska. Puno se špekuliralo o redosljedu spašavanja. Informacije su govorile da redosljed određuje dr. Richard Harris, prema zdravstvenom stanju. No tu su informaciju demantirali i tajlandski specijalci i sama djeca. Doduše, pitali jesu liječnika postoji li red kojim bi djecu trebalo izvačiti. On je rekao: S medicinskog stajališta, ne. Svi su dobro. Kako su onda odabrali? – Jednostavno sam ih pitao tko želi ići kada. Sami su odlučili – kaže trener. Malo se i šalio. – Govorio sam da bi prvi trebali ići oni dječaci čije su kuće najdalje od špilje. Da mogu sjesti na bicikl i odvesti se kući - kaže te dodaje: - Redosljed uopće nije bio važan. Štoviše, nije nam se ni previše žurilo. Smije se dok to govori, dok djeca opisuju atmosferu u špilji. Specijalci su s njima bili cijelo vrijeme. Igrali su dame, a jedan od njih ih je nemilosredno pobjeđivao. Zvali su ga “kraljem špilje”. Drugoga su zezali jer nije imao odjeću pa je boravio u donjem rublju, omotan zaštitnom folijom – Seksi! – smiju se dječaci.
Zbog Griezmanna
Povratak u normalan život kreće od danas. Liječnici i predstavnici vlasti zamolili su medije da ih ostave na miru, no već kreću najave o snimanju spektakla o spašavanju. Dječaci se pak nadaju se da učitelji neće biti strogi. Neki od njih su i u špilji brinuli o zadaći, kažu. No prvo će, kažu, provesti neko vrijeme u budističkom svetištu kako bi odali počast poginulom specijalcu. A kasnije? Redom su odgovarali - većina ih želi postati vojni specijalci kako bi pomagali ljudima. Ali i profesionalni nogometaši. Nisu gledali sve utakmice, ali su im liječnici dopustili gledanje finala Svjetskog prvenstva. Navijali su za Francusku. Zbog koga? Zbog Griezmanna. Zašto? Jednostavno: zato što zabija puno golova. No dvojica kažu da su navijala za Hrvatsku. •
Ispričali su se roditeljima jer su im zatajili da će nakon treninga ići u špilju