Napokon smo pokazali da za ovo naše društvo ipak ima nade
Nije važna usporedba s generacijom iz 1998. godine. Ova generacija ušla je u orbitu i povijest i bacila u sjenu broncu
Teza o potrebi izgradnje nacionalnog stadiona jedna je od većih gluposti koje sam čuo. Kome sada treba neka nova podjela...
Dugo sam nagovarao Marija Stanića na razgovor. Često bi napravio elegantan manevar. Nikad mu nisam zamjerio. Uostalom, jedan je od najnormalnijih likova iz sportskog miljea s kojima sam uopće razgovarao. Javio se iz južnih krajeva, uz zvučnu kulisu cvrčaka. I jučer me pokušao odvratiti od namjere.
Izašli smo iz grobova
– Pusti me, želim samo uživati u ovom osjećaju, ne želim da prođe – počeo je... Imao sam pripremljena pitanja i
zapravo htio da razgovor ide u nekom drugom smjeru. Osjetio sam da ga moram pustiti “da vodi igru”. – Ovo je izašlo iz nogometnih okvira. Ovo je dokaz da se društvo može pomaknuti. Kroz nogomet, kao globalni fenomen, uistinu se puno može utjecati i mijenjati naše društvo. Ovo igrači dugo su bili prepušteni sami sebi, a sada smo svi skupa. Napokon smo pokazali da možemo izaći i na ulice ako hoćemo. To je spoznaja koja se ne može opisati riječima. Nevažno je hoće li ovo trajati još dan, dva, mjesec, godinu. Ovo je predivno. Jer, nacija je bila mrtva u svakom pogledu i ovo ju je oživilo kao ništa u zadnjih 20 godina. Bili smo isfrustrirani, u sivilu i letargiji. Dopustili smo da potonemo do najnižih strasti. Izašli smo iz grobova i najveća je pobjeda što su ljudi postali svjesni da se treba boriti, da se isplati žrtva, da ne treba odustajati. Sada znam da sve možemo. Nije me briga koliko će ovo trajarati ti. Ovo je pokazalo da ipak ima nade, veći dokaz nismo mogli dobiti. Jer, pozitivno ozračje čini te čovjekom – istaknuo je Stanić. Što možemo napraviti na tom zanosu? – Ma možemo što god hoćemo. Bit ćemo svjetski prvaci. Samo je pitanje želimo li to i hoćemo li biti zajedno. Kada? Ne znam, možda trebamo sazreti. Ali pitanje je hoćemo li potonuti. To je vječita opasnost. Do ovog trenutka nisam vjerovao, ali sada znam da smo to u stanju. Jer, kopanje po sebi i vječito preispitivanje težak je posao. Ovo nam dokazuje koliko je ljudima bila potrebna ta zraka svjetlosti, da krenu u pravom smjeru. Ali priča kreće od svakog pojedinca, od mene, vas... Ja moram pisati i govoriti, kao i vi. Moramo jasno artikuli- stavove i dati doprinos, to je naša dužnost. E, tako moraju i oni u košarci, nogometu, vaterpolu, glazbi, politici... Samo tako možemo naprijed. Ne govorim to zbog nas, već zbog naše djece. Pričao je o emociji iz Rusije koju je uživo proživljavao. – Svi smo padali u nesvijest i trans na utakmicama, birali strane kod jedanaesteraca baš kao Danijel Subašić. Svi smo “igrali” te utakmice s našim dečkima. Jedan je od rijetkih koji su stalno ukazivali na anomalije u našem sportu i društvu.
Pobjednici su i naši navijači
– Ma vidjeli ste da tu sada nije u pitanju samo nogomet. To je društveni fenomen na koji smo ukazivali. Nogomet je oružje za masovnu proizvodnju emocija. E sada, ovisi u čijim je rukama taj mač. On može biti pokretač pozitivnih ili negativnih stvari. Nikada Stana nije imao problema s egom, zato će bez problema kazati: – Nije važna usporedba s generacijom iz 1998. godine. Ova generacija ušla je u orbitu i povijest i bacila u sjenu broncu iz Francuske. To je ljepota nogometa. Ne postojimo mi ili oni, mi smo svi jedno. Bio sam u Moskvi sedam dana i oni navijači najveći su pobjednici. Prebacivali su se rutama preko cijele Europe, na načine koje samo oni poznaju, dizali kredite da bi bili dio povijesne priče. Stanić je oduvijek jasno artikulirao svoje stavove, koji su nerijetko u dijametralnoj suprotnosti s najvišim autoritetima ili općim stavovima. To je, uostalom, nebrojeno puta demonstrirao u svojim javnim nastupima i kolumnama. Zato je na pitanje o nacionalnom stadionu kazao: – Teza o potrebi izgradnje nacionalnog stadiona jedna je od većih gluposti koje sam čuo. Pa, recite vi meni, kome sada, u ovom trenutku, treba neka nova podjela ili centralizacija. Nama trebaju sada kompleksnije i čvršće stvari, jasna strategija nogometnog razvoja. Nitko od ovih igrača o kojima govorimo nije se odgojio niti razvio na nekom nacionalnom stadionu. Nama trebaju bolji uvjeti za djecu u cijeloj Hrvatskoj. Trebamo stvoriti novu, bolju generaciju koja neće biti uvjetovana. A stadion će doći sam po sebi. Nama treba deset manjih stadiona da se igrači i djeca mogu razvijati. Daj Bože da imamo stadion, ali ta priča je samo jedna nova podjela koja nam ne treba. Pa što će nam stadion na kojem ćemo se okupljati dvaput ili triput godišnje? – jasan je Mario. Sada ćemo emocije akumulirati na Ligi nacija, sljedećem natjecanju koje očekuje naše vatrene. Bit će to sjajan poligon na kojem ćemo moći vidjeti one koji tek dolaze. – Svaki poligon je dobar. Nismo mi ti koji govore hoće li to biti liga nacija ili neko drugo natjecanje. Mi moramo stvarati preduvjete da i dalje jašemo na ovom valu zajedništva. Da budemo jedno tijelo, jedna duša. Nama treba to poistovjećivanje s navijačima. Nebitno je govorimo li o Ligi nacija ili Europskom prvenstvu. Bitan je taj osjećaj i identitet koji nam se vratio, impuls koji smo poslali svijetu. Dobro je, znači da možemo. Jako je važno da ne okrećemo leđa nakon nekih loših rezultata koji će sigurno doći. Ne smijemo ljubav prema našima pokazivati mržnjom prema drugima. Naša dužnost je razbijati predrasude koje su duboko ukorijenjene u nama. Opet se Mario vratio na emociju iz Rusije: – Mi smo izbacili Ruse sa Svjetskog prvenstva, a ti njihovi navijači su pjevali, skakali s nama. Mi smo pjevali njihove pjesme, oni naše... Ljudi su me oduševili, ma “izuli su me iz cipela”. Doživio sam ih kao našu braću. To je samo dokaz koliko je nogomet moćno oružje, puno veće nego što misle političari i svi oni koji žive od njega. Sada su valjda svjesni toga. Za mene je nogomet jedna vrsta univerzalne religije, a upravo smo takvu potvrdu i dobili – ističe Mario.
Nije moje da idem u budućnost
Sve glasnije se govori o odlasku izbornika Zlatka Dalića kojega su mnogi vidjeli kao tvorca ovog veličanstvenog uspjeha kojim je i Mario Stanić očaran. Hoće li njegov eventualni odlazak s izborničke funkcije eventualno usporiti zanos, odnosno krajnji cilj učiniti daljim? – Kako smo i počeli priču, još uvijek uživam. Nije moje da idem u budućnost, tim više što nemam jasnu sliku odnosa između Dalića i HNS-a, niti ne znam kakve su čije namjere. Zadnjih mjesec dana bili smo u sadašnjosti i zato nam je bilo tako lijepo. Prepustimo se trenutku, još nije vrijeme za takve stvari. Uostalom, ako ovisimo samo o jednom čovjeku, onda sustav nije dobar – zaključio je Stanić.
Sad se svi pitaju hoćemo li nakon ovog srebra potonuti. To je vječita opasnost
Nama trebaju bolji uvjeti za djecu u cijeloj Hrvatskoj. Trebamo stvoriti novu generaciju