U nacionalnu povijest ulazi rezultat, ali i doček vatrenih
Neven Budak i Ivo Lučić o danima koji su ujedinili Hrvatsku
Što smo to točno upisali u nacionalnu povijest, kako i hoćemo li, držeći se one da je “povijest najbolja učiteljica”, nešto i naučiti? bozena.matijevic@vecernji.net Tjedan koji je cijela Hrvatska provela kao u nekom zanosu, transu, bliži se svom kraju. No onakva se nedjelja kakvu su nam prošli tjedan priredili naši nogometni reprezentativci u Rusiji, i onakav se ponedjeljak kakav smo, dočekujući ih u Zagrebu, pa onda i drugim gradovima, priredili svi jedni drugima, ne zaboravlja. Jer, ti su dani, i sve ono što su oni donijeli sa sobom, postali – povijest. A što smo to točno upisali u nacionalnu povijest, kako i hoćemo li se, držeći se one da je “povijest učiteljica života”, osvijestiti kao društvo i naučiti nešto?
Planetarni uspjeh
– Ovi događaji zaista postaju povijest. Prvo, zbog rezultata jer zauvijek ostaje upisano da smo igrali u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Jest, izgubili smo, ali smo svojom igrom i ponašanjem izazvali divljenje u svijetu. Drugo, ono što će se pamtiti jest reakcija našeg naroda na taj rezultat, a ona je bila takva da su svi najprije, i u nas i u svijetu, na to osvojeno srebro reagirali s oduševljenjem, a onda je uslijedilo slavlje i emocije, što je bio najbolji odgovor na sve ono beznađe koje se u Hrvatskoj često gura u prvi plan. A to što se dogodilo, i na čemu smo doživjeli planetarni uspjeh, pokazuje nam da možemo, da nismo mali, da nismo beznačajni, da nismo nikakav neuspio projekt, da nismo neki ostatak Jugoslavije, već da smo ozbiljna nacija i država koja može. Ali, da bi se to postiglo, treba ozbiljno raditi i riješiti se malodušnosti. I zato u ovom neosporno povijesnom događaju najvažnijim smatram poruku sadašnje generacije da je ljudima dosta onih koji siju apatiju i beznađe. Ljudi žele one koji pokazuju da nešto mogu napraviti, i da to vrijedi. Sad valja vidjeti za kim ćemo se povesti, za onima koji kažu da smo mali i bezvrijedni ili za onima koji vjeruju da možemo puno postići. Mogli bismo postići još više kada bismo vjerovali u sebe, svoje sposobnosti i svoju zemlju – rekao je povjesničar Ivo Lučić.
Zajedništvo, patriotizam...
– Sa stajališta povijesti sporta ovo je sigurno jedan od najvažnijih događa u hrvatskoj sportskoj povijesti. Sa stajališta opće hrvatske povijesti to, naravno, neće imati nikakvu prijelomnu važnost. Lijepo je osjetiti zajedništvo nacije barem na jedan ili dva dana, ali je teško povjerovati da to može imati trajne efekte na razvoj hrvatskog društva. Bilo bi lijepo vidjeti da na prava mjesta postavljamo prave ljude koji onda postižu prave svjetske rezultate, ali u Hrvatskoj se stvari, na žalost, ne zasnivaju na meritokraciji, već na političkoj pripadnosti, klijentelizmu i rodbinskim vezama. Samo se rijetko cijene ljudi koji znaju raditi svoj posao. A iz ovog što nam se sad dogodilo najvrednije su tri stvari: osjećaj zajedništva, iskreni patriotizam i iskazivanje ljubavi prema domovini bez ideoloških i političkih konotacija te pouka da se doista samo kvalitetom može postići velik uspjeh – kaže povjesničar Neven Budak. Obojica se slažu da ni u ovom slučaju povijest kao učiteljica nije i neće biti kriva, već je problem u učenicima. – Mi smo kao đaci loši jer malo učimo iz povijesti – upozorava Ivo Lučić.