Nogometaši su nam otvorili oči, pokazali da smo bolji nego što smo mislili

Svjetsko je nogometno prvenstvo završilo. Što nam je ostalo poslije njega? Poznati smo po tome da nikad nismo zadovoljni, ništa nam nije dovoljno dobro, uvijek je netko protiv nas. Gotovo svakom uspjehu tražimo “dlaku u jajetu” i sami ga pokušavamo podcijeniti. Misliš da tome nema pomoći, da smo najveći autodestruktivci na svijetu i onda... Onda se dogodi ovo. Posljednjih mjesec dana euforija je rasla iz dana u dan, nevjerica je gubila pred optimizmom. Hrvatska je bila mjesto najveće koncentracije pozitivnih vibracija na svijetu. Svi su bili veseli i nasmijani, ali u isto vrijeme i ustreptali, svi su vjerovali. Je li nacija počela vjerovati jer su vjerovali igrači i ljudi oko njih ili obratno? To nikada nećemo saznati. To je pitanje u rangu onoga je li prije jaje ili kokoš. No to nije ni važno. Polagano iz dana u dan igrači i nacija postajali su jedno. Hrvatska je zemlja za koju je igralo na svakoj utakmici puno više od 11 igrača. Osjećalo se da se sprema nešto veliko, a to veliko traži puno više od 11 ili 30 ljudi. Nema tu važnih i nevažnih, svi smo važni i tako je bilo, nitko nije iskakao, jer nema momčadi uz iskakanje. Je li moguće da je iz Hrvatske nestala sva ona negativna energija po kojoj smo tako poznati? Dečki u Rusiji više nisu bili bogataši koje baš briga za zemlju i koji igraju samo za sebe. Nitko nije govorio o njihovu novcu jer svi su prepoznali da ovo što slijedi je “neprocjenjivo”, to se ne može kupiti. Više nismo namršteni, nismo ljutiti. Nasmijani smo. Boje u kojima gledamo svijet oko sebe od sivih prelaze u ružičaste. Nema nevjerice, nema sumnje, samo i jedino vjera. I to je to. Od pozitivnih vibracija i dobroga ne može ispasti loše. Ako zaista iskreno želimo dobro, dobro će i biti. Sve je u nama i mi odlučujemo o tome jesmo pobjednici ili gubitnici. Onaj tko da sve, tko vjeruje, tko ne sumnja, ne može biti gubitnik. Ne želim reći da će život u Hrvatskoj biti drugačiji, da će se ne znam što promijeniti, ali znam jedno i to me čini sretnim. Možemo biti dobri, pozitivni, možemo vjerovati, ne moramo biti zločesti i zavidni. Taman sam počeo misliti da možda to sve i ne možemo, da smo duboko u crnoj rupi i da nam nema pomoći, ali nogometaši su nam otvorili oči, otvorili su vrata i dopustili da svjetlo uđe u nas i da vidimo da smo u stvari puno bolji nego što smo i mislili. Da, da uvijek ima onih koji vide drugačije, ali to nije ni važno. Tima nema pomoći i na sreću toliko ih je malo da se na njih i ne treba osvrtati. To je razina statističke greške i hvala Bogu da je tako. To su nam donijeli nogometaši, donijeli su nam nešto što s nogometom nema puno veze. Uz sve ovo rekli su nam da nismo toliko mali da ne možemo pobjeđivati, rekli su nam da prvo sami sebe moramo pobijediti da bismo mogli ići dalje. Rekli su nam da i mali mogu biti veliki među velikima, ali da to ovisi samo o njima samima i nikome drugome. Rekli su da nema predaje i da nitko, ali baš nitko nije bolji i vredniji od nas. Rekli su nam da trebamo slušati same sebe i nikoga drugoga. A, toliko toga su nam rekli što smo negdje duboko u sebi i znali, ali pomogli su da to izađe i van, ali svi smo kliknuli zajedno. Kada su oni možda počeli sumnjati, vidjeli su da mi vjerujemo i tako smo jedni druge gurali do nevjerojatnog uspjeha.