Nasilje uopće, dječje pogotovo, ne pada s neba, nego je posljedica nebrige
Dnevne novine, u svojim crnim kronikama, iz dana u dan bombardiraju nas životnim užasom: prometnim nezgodama, krađama i ubojstvima. Sve te tragične vijesti, upozoravaju na nepobitnu i groznu činjenicu vjekovnog nasilja među ljudima. Osobito treba zdvajati zbog takozvanog dječjeg nasilja. Gdje mu je uzrok? Nije li on nužnom sastavnicom ljudske prirode, od kolijevke pa do groba. Ili je pak istina drugdje: u tajni sve nepodnošljivije odgojne zapuštenosti naše mladosti, od vrtića pa do fakulteta. Stječe se dojam kako tomu kumuju, jednako roditelji, učitelji i svećenici. Veliki japanski haiku pjesnik nekoć divno reče: “dosadna djeca / onome tko to veli / cvijet ne cvijeta”. Možda otuda treba krenuti i reći kako je Matsuo Basho majstorski pogodio bit stvari: taj mali čovjek, dječak ili djevojčica, veoma je zahtjevno biće željno igre, znanja i ljubavi. Ono nije i ne želi biti poput dobra stroja koji svršeno funkcionira. Osim obrazovanja i kvalitetnog znanja, već od rane dobi djetetu je potrebna permanentna nježnost: jer što primi, to će i uzvratiti. Poljubac za poljubac, pljusku za pljusku. Kad-tad! Kako se, u slučajevima dječjeg nasilja, postaviti? Ako sam roditelj, najprije ispitujući vlastitu savjest: na dubok i retrospektivan način, počevši od njegova rođenja pa i prije rođenja. Je li moje dijete bilo željeno, je li moja ljubav bila altruistična, je li naše vrijeme bilo ispunjeno monotonijom i racionalizacijama ili životom i spontanošću? Ako sam učitelj, najprije ispitujući odgojnu metodologiju: u kojoj sam mjeri bivao žrtvom obrazovne rutine na štetu profinjenih osobnih komunikacija s učenicima? Ako sam svećenik, najprije ispitujući svoju osobnu živu vjeru: znajući da vjeronauk nije predmet poput drugih predmeta, već eshatološka poruka i evanđeoska ponuda trajne metanoje sve do punine obraćenja. Jednom riječju: nasilje uopće, a dječje ponaosob, nikada ne pada s neba i nije slijepi usud, ono je uvijek ne uzrok, većma posljedak nebrige čovjeka o čovjeku. Ako je jedna riječ postala putokaz vatrenih “ugaslim” političarima, onda je to – poniznost. Nabaviti kriomice pod krinkom euforije i pobjeda nad nogometnim velesilama 560 osobnih automobila više klase sa ili bez vozača znači uvredu cijelom hrvatskom narodu. Tko su ti ljudi kojima treba vozač i službeni auto i službeni benzin i besplatno parkiranje? Čime su to zaslužili? Pa Hrvatska je najneuspješnija zemlja EU, a oni svoje kućne limene ljubimce ostavljaju u garaži, a tramvaj im se gadi, ljudi im vonjaju ili, što je gore, mogli bi ih u tramvaju prepoznati i vrijeđati, a to je nedopustivo za nekoga dragocjenog uhljeba – pročelnika za, recimo, otpad. Nikada se oni neće poistovjetiti s vatrenima jer su oni dim, garež, otpad za oporabu. I zato hoće luksuz da im se jad ili šaka jada manje vidi i čuje. Samo se vi dužnosnici vozajte, ali nećete dugo. Ovaj probuđeni narod neće vam to dopustiti ili sami postanite ponizni i sami vozite svoj automobil na posao ako ga imate ili ako vas tko treba.
Tko su ti ljudi kojima treba vozač i službeni auto, i službeni benzin, i besplatno parkiranje? Stjepan Nikolić Zagreb