Zašto Domagoj Vida uzgaja baš crne svinje?

Sportski uspjeh treba veličati, ali to ne znači da u premijerovu “Kad ćemo graditi stadion ako ne sada” ne treba iščitavati populizam, te štetno pretvaranje sportskog uspjeha u nepromišljenu i vjerojatno propalu političku investiciju umjesto da se širi sp

Totalitarističke ideje još su duboko ukorijenjene u našim glavama. Ni 45 godina iskustva nije nas naučilo čemu vodi jednoumlje i kult ličnosti, s jedne, a čemu etiketiranje, netolerancija i zabrane, s druge strane. Verbalno nasilje kojim su se trolovi obrušili na glumice jer su napisale nekoliko riječi kritike na račun pojave Marka Perkovića Thompsona na nogometnoj fešti, te na SDP-ovu Aleksandru Kolarić jer se rječito obračunala s tim primitivizmom, odraz su totalitarne svijesti. Zašto bi svi “pravi Hrvati” morali nekritički voljeti Thompsona kao što su nekoć “pravi Jugoslaveni” voljeli Josipa Broza Tita!? Zašto inzistiramo na jednoumlju, zašto je tako teško otrpjeti drugačije mišljenje, kako ne uviđamo da bez različitosti ni ljepote ne bi bilo? Na koncu, baš zbog takvih reakcija komentari triju glumica dobili su na takvom značaju te smo se vratili starim podjelama. Thompsonovi obožavatelji pak sada imaju još više razloga divinizirati njegov lik i djelo. Tko je Krešo Dolenčić da popuje kome jest, a kome nije mjesto u autobusu ili na pozornici s reprezentacijom? Bio je to njihov dan i izbor kako će ga i s kim slaviti, i ogroman je

I pokušaji ekskomunikacije Thompsona kao i njegovo diviniziranje odraz su totalitarne svijesti, još ukorijenjene u našim glavama

propust organizatora i režisera što o tomu nisu vodili računa. Nevjerojatno je što neki još nisu shvatili kako zabrane u hrvatskom narodu nisu prolazile ni u mračnim vremenima. Nekome je neprimjereno i što su nogometaši šest sati putovali od zračne luke do Trga bana Jelačića, gdje su ih neki čekali i deset sati, ali bio je to njihov spontani izbor. Možda se nekome nije svidjelo i kad je Ivan Perišić spomenuvši doček u Zagrebu kakav nisu mogli ni sanjati, dan poslije u Splitu dodao “Zagreb je Zagreb, ali Split je Split”, te se zapričao o svojim snovima da s Hajdukom osvoji naslov prvaka Hrvatske, zaključivši kako još ima vremena i za to. Netko bi mogao u stilu glumica reći kako je na kraju sve “u...o”, ali ta je Perišićeva izjava prihvaćena kao samorazumljiv izraz lokalpatriotizma i iskrenih sportskih emocija spram kluba, koje nikoga ne vrijeđaju, sve i da na kraju nije rekao: “Ali, najvažnija je Hrvatska, Hrvatska iznad svih”. To što neki nisu u stanju istolerirati Thompsona niti kao izbor miljenika nacije, te mu lijepe ustaške etikete kako bi ga se ekskomuniciralo samo govori o netoleranciji i isključivosti. Hrvatska je i kao članica EU zemlja vladavine prava u kojoj su na snazi zakoni koji priječe veličanje zločinačkog ustaškog režima, kako to proizlazi i iz odluka Ustavnog suda. Thompson i njegove pjesme nemaju sudsku kvalifikaciju iz koje bi se iščitala mržnja ili ustaške primisli. I nedavna pravomoćna oslobađajuća odluka Prekršajnog suda u Slunju zbog izvođenja Čavoglave dokaz je tomu, popraćena s komentarom Thompsonova odvjetnika: “Okanite se NDH...”. Pa ni Peđi Grbinu nije se baš ništa dogodilo, pa čak ni glumice nisu odgovarajuće prokomentirale njegov politički opus, nakon što je pjevao Čavoglave. To što neki inozemni mediji pišu, ili lokalne vlasti zabranjuju Thompsona, nazivajući ga fašističkim pjevačem, samo je dokaz lakoće i utjecaja etiketiranja, a u toj lakoći možda treba tražiti i uzroke tomu što baš u tim zemljama ultradesničari imaju i parlamentarni legitimitet. Blago Hrvatskoj ako se fašizam u očima onih koji ga tako požudno traže nalazi u Thompsonu i pjesmama kao što su “Lijepa li si” i “Geni kameni”. Ili, koji su u varijaciji kockica vidjeli zloslutne crne dresove. Začudo, još se nitko nije pozabavio analizom zašto Domagoj Vida s prijateljima uzgaja baš crne svinje. U opravdanom veličanju sportskog i društvenog uspjeha Dalića i njegove ekipe, nedovoljno je naglašen upečatljiv i više nego ravnopravan doprinos navijačica podarenoj nam planetarnoj slavi i ponosu. Više je nogomet u smislu rodne ravnopravnosti učinio nego Istanbulska konvencija od njezine ratifikacije, unatoč i pokojem medijskom seksističkom ispadu. Ali to ne znači, da u premijerovom “Kad ćemo graditi stadion, ako ne sada” ne treba iščitavati puki populizam, te štetno pretvaranje sportskog uspjeha u nepromišljenu i vjerojatno propalu političku investiciju umjesto da se širi sportsko zajedništvo. Ili da u kontekstu toga što je svaki igrač zaradio više od 2,5 milijuna kuna, plus 70.000 kuna nagrade Vlade, te još za svakoga s prebivalištem u RH, od 45. godine još i trajne naknade od 60% prosječne hrvatske plaće, ne treba pretjerivati u veličanju njihovih humanih gesti. Osobito imajući u vidu da prosječni Hrvat puno više doprinosi kao porezni obveznik, a i da njihov ukupan humanizam nije vrijedan spomena u usporedbi s onim Kyliana Mbappéa koji je svu svoju zaradu iz Rusije, od oko pola milijuna dolara, donirao potrebitoj djeci. Iako mu je tek 19, i nema nikakav, a kamo li neki od automobila iz ergele naših “vatrenih”.