Kako prevladati strah od useljenika?
10 Aktualno
SVečernji list trah od siromašnih i nenaoružanih prognanika koji su zbog situacije u svojim matičnim zemljama Azije i Afrike u valovima i raznim putovima stizali i stižu u zapadnoeuropske zemlje toliko je narastao da su neke od tih europskih zemalja na svojim granicama već postavile ne samo žičane ograde već i posebne policijsko-vojne ophodnje s dugim (puščanim) cijevima. I u hrvatskome susjedstvu. A sve to zbog toga što su u najvećem broju onih koji kao izbjeglice dolaze u Europu nekršćani i što oni za mnoge europske građane predstavljaju ugrozu i prijetnju nestanku svega onoga što je u tim zemljama izgrađeno u okviru zapadnoeuropske kršćanske civilizacije. Strah od nepoznatih, strah o postojanju tajnoga (masonskog) plana da se ekspanzijom jedne svjetske religije (islama) potisne drugu (kršćanstvo) da bi se potom iznutra i izvana razorilo i tu (kršćansku) religiju toliko je narastao da je, prema riječima poljskoga sociologa Zygmunta Baumana, poprimio razmjere „moralne panike“. Svjestan takvoga stanja i u Njemačkoj, a posebno u Bavarskoj u kojoj su većinom katolici, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, műnchenski nadbiskup, kardinal Reinhard Marx nedavno je upozorio da se u diskusijama koje se u Njemačkoj trenutačno vode o migrantskoj politici ne vidi dovoljno empatije, da se govori samo o brojkama i o „jednoj difuznoj anonimnoj ugrozi“što u bitnome koristi populizmu koji je uzeo toliko velikog maha da je u stanju ljudima najprije utjerati strah, nakon čega dolazi „nerazumijevanje, zavist, neprijateljstvo i mržnja i na kraju moguće također nasilje i rat“. A ljudi će u te sukobe ulaziti ponajviše iz mržnje. Jer, prema riječima Michaela Dibdina, kojeg Samuel Hundigton, američki sociolog, citira u svojoj knjizi Sukob civilizacija i preustroj svjetskoga poretka (Zagreb, 1997.) nema pravih prijatelja bez pravih neprijatelja, i mi ne možemo voljeti ono što jesmo ako ne mrzimo ono što nismo, a oni koji to poriču, oni „poriču svoje obitelji, svoje nasljeđe, svoja prirođena prava, poriču same sebe, i takvima neće biti olako oprošteno!“A to zapravo znači da ja, prema Hundigtonu ne mogu biti ono što jesam, ako ne mrzim onoga koji je drukčiji od mene i, slijedom toga, taj koji je drukčiji od mene, moj je neprijatelj. Jer mi, zapravo, znamo tko smo tek kada znamo tko nismo i često tek kada znamo protiv koga smo. A mrziti je ljudski jer su, prema Hundigtonu, ljudima za samoodređenje i motivaciju potrebni neprijatelji. A budući su danas u svijetu i u Europi najvažnije civilizacijske razlike, a kod nas trenutačno nacionalne i religijske, onda su nam u ovome vremenu neprijatelji prvenstveno pripadnici drugih civilizacija, nacija, kultura i religija. Neprijatelji su nam, dakle, svi oni koji ne pripadaju našoj civilizaciji, našoj religiji, naciji i kulturi. A kako nam populizam, lažno domoljublje, zapravo sebični nacionalizam koji kao takav prerasta u šovinizam omogućuju da „drugoga vidimo kao neprijatelja“kardinal Marx je poslao sasvim jasnu poruku katolicima da se ne može istodobno biti nacionalist i katolik. Bila je to poruka koja je izazvala cijeli niz – ponajviše negativnih – reakcija i komentara, ne samo u Njemačkoj nego i u drugim zemljama u kojima je preneseno to njegovo upozorenje, pa tako i u Hrvatskoj. A njemački kardinal samo je ponovio ono što papa Franjo govori od početka svoga pontifikata: da su svi ljudi bez obzira na boju svoje kože, svoje nacionalno podrijetlo i religijsku pripadnost osobe s ljudskim dostojanstvom kao što su to i katolici i da europski katolici trebaju bez ikakvih rezervi primiti u svoju zemlje sve one koji zbog ekonomske bijede i ratova bježe iz svojih zemalja, svejedno jesu li oni došli u Europu regularno ili neregularno, balkanskom, sredozemnom ili nekom drugom rutom. Unatoč neprestanim prigovorima takvim njegovim stavovima, posebno iz tzv. katoličkih zemalja, među koje se ubraja i Hrvatska, papa će i dalje nastaviti apelirati na katolike da budu ispružene ruke prema onima koji traže njihovu pomoć kako bi ti migranti u njima prepoznali lice milosrdnoga katoličkog Boga. Naime, on će još u lipnju 2015., u svojoj poruci izbjeglim i prognanim osobama naznačiti da katolici trebaju poštovati migrante i da svi koji im zatvaraju vrata, moraju tražiti oprost od Boga, jer „svi oni koji odbijaju primiti izbjeglice kao da su počinili ratni zločin“. A te papine poruke dirale su u samo srž problema koji je već načeo već spomenuti Hundigton: kako osobama drukčije kulture, religije i civilizacije dopustiti da se udomaće u Europi? Odnosno, smije li Zapad u ovoj izbjegličkoj krizi izgubiti svoju moć u odnosu na druge (kulture i civilizacije), a posebno u odnosu na islamsku civilizaciju ili treba još više ojačati svoju moć kako bi joj odolio. No, s druge strane, ostaje i dalje otvoreno pitanje kako integrirati u zapadnoeuropsko, kršćanskom civilizacijom prožeto društvo? Kardinal Marx je za Njemačku kao „useljeničku zemlju“ponudio rješenje: donošenje useljeničkog zakona koji će uzeti u obzir potrebe njemačke države, ali i uzroke useljenja. Jesmo li mi u Hrvatskoj, kojoj nakon trenutačnog demografskog pražnjenja prijeti da postane useljenička zemlja, a posebno u Katoličkoj crkvi, spremni početi razmišljati o donošenju nekoga prihvatljivog ‘useljeničkog zakona’?
Srž problema – kako osobama drukčije kulture, religije i civilizacije dopustiti da se udomaće u Europi? Smije li Zapad u ovoj izbjegličkoj krizi izgubiti svoju moć u odnosu na druge, a posebno u odnosu na islamsku civilizaciju, ili treba još više ojačati svoju moć kako bi joj odolio