Krleža je Hrvatima u lice bacio niz besramnih istina
Slovenski redatelj govori o prvoj dramskoj premijeri Dubrovačkih ljetnih igara i trećem susretu s Krležom
Horvat ne očekuje probleme s Krležinim nasljednicima jer su on i Milan Marković Mathiss naveli da je riječ o autorskom projektu Denis Derk Hvaljeni i nagrađivani slovenski redatelj Sebastijan Horvat režira prvu premijeru ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara temeljenu na Krležinoj ranijoj drami “Michelangelo Buonarroti”. Premijera je u petak navečer na otoku Lokrumu, a u ulozi Michelangela nastupa Rakan Rushaidat, koji je na Dubrovačkim ljetnim igrama briljirao prije dvije godine kao Shakespeareov Jago. “Michelangelo” je treće djelo Miroslava Krleže koje postavljate na scenu. Otkud toliki interes za Krležu? Krleža je za Hrvate nešto slično kao Cankar za Slovence. Veliki i kanonizirani umjetnik koji je svojemu narodu bacio toliko besramnih istina u obraz, da je zapravo konstitutivan za identitet naroda. Radili ste “Hrvatskog boga Marsa”, “Hrvatsku rapsodiju” i sada “Michelangela”. Zašto niste odabrali popularnije djelo,“Gospodu Glembajeve”? Njegova ranija djela, prije svega tzv. ekspresionistička faza, nešto je najviše uznemirujuće s čime sam se imao priliku susresti u povijesti dramatike. Ona se na formalnoj, ali i na sadržajnoj razini prelamaju s tradicijom, ali i s tadašnjim očekivanjima kako treba napisati dobar i učinkovit dramski predložak. I Brechtova se ranija djela manje uprizoruju jer je opće mišljenje da su “naiv- no” obojena ljevičarskom agitacijom i naivnom avangardom. A da je ono pravi klasični zreli Brecht ili klasični odrasli Krleža, koji poštuje dramsku konvenciju. Nisam potpuno uvjeren u to. Kada ste režirali “Hrvatsku rapsodiju”, HAZU je tražio da predstavu preimenujete zbog zaštite Krležinih prava. Očekujete li probleme i s Michelangelom? Ne. Naslov predstave je “Michelangelo” pri čemu je jasno navedeno da je riječ o autorskom projektu Sebastijana Horvata i Milana Markovića Mathissa po motivima “Michelangela Buonarrotija” Miroslava Krleže. “Michelangelo” je praizveden u zagrebačkom HNK 1925. i tekst je dobio Demetrovu nagradu. Koliko je tekst ostario u ovih stotinjak godina? Pri svakom nastajanju predstave me zanima dijalog s autorom i tekstom. Mi autora možemo razumjeti i s njim komunicirati samo iz specifične situacije vremena u kojem se nalazimo. Prava predstava može nastati samo iz otvorenog razgovora u kojemu sugovornika iskreno poštujemo i uzimamo ozbiljno, a da pri tome ne mislimo da imamo pred sobom relikviju, koja iz neke sveznajuće pozicije izgovara konačne i neupitne istine i dandanas. Ljubiša Ristić režirao je “Michelangela” 1977. za Splitsko ljeto na zgarištu splitskog kazališta. Zašto ga vi igrate na ruševinama benediktinskog samostana na Lokrumu? Pokušali smo uspostaviti nekakav razgovor s kulturnom baštinom Dubrovnika i usmjeriti ga u konfliktnom smjeru suvremene umjetnosti. Zanimljivo je da je “Michelangela” režirao i pokojni Tomaž Pandur u zagrebačkom HNK temeljeći ga na snažnoj likovnosti. Na čemu vi temeljite svog “Michelangela”? Na užitku. Na jednoj strani na užitku nas stvaratelja i same predstave, a na drugoj na užitku gledatelja tijekom gledanja i slušanja dramskog, vizualnog i glazbenog materijala. Zašto mi to radimo? Za koga? I na drugoj strani: zašto mi i publika ovdje zajedno sjedimo i gledamo u istom smjeru dva sata. Što mislite o Michelangelu kao umjetniku? Siguran sam da između Michelangelovih očiju i svijeta oko njega nije bilo praznoga prostora. On je razumio formu oko sebe ne kao nešto tuđe ili kao objekt, nego kao nedjeljivi dio svojega tijela koje se širi iz njegovih organa i kosti. Zato su njegova dijela neotuđivi dio njegova tijela, a time onda i duše.
Svojeg Krležu temeljim na užitku. Kako nas koji ga radimo tako i gledatelja ALJOŠA JURINIĆ I PETRIT ÇEKU, pijanist i gitaristički virtuoz večeras će prvi put nastupiti zajedno u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu