Hrvati su vrijedni ako ih se cijeni
Hrvatski su radnici većinom kvalitetni, slaba je karika menadžerski kadar koji ne zna upravljati ljudskim potencijalom, tvrde sindikalci
Visokoobrazovani su spremniji usavršavati se, dok oni manje obrazovani nisu skloni tome, kažu u obrtničkoj komori Karlovca Mnoga radna mjesta ostala su prazna, što je posljedica masovnog odlaska ljudi iz Hrvatske. Stoga poslodavci muku muče s pronalaskom novih zaposlenika. U toj potrazi nude i veće plaće te razne druge pogodnosti, no često ni to ne pomaže. Gdje može, povremeno i privremeno “uskaču” studenti. Ako se, pak, dogodi da je za neka zanimanja izvor domaće radne snage presušio, uzimaju se strani radnici. O svemu tome pisali smo proteklih dana, a sad priču posvećujemo – radnoj etici.
Solidarnosti sve manje
Kakvi su naši ljudi radnici? Jesu li spremni marno i koncentrirano odraditi osam sati radnog vremena? Pristaju li na promjene? Koliko su skloni mobilnosti? Imaju li volje i želje za usavršavanjem? Jesu li možda podvojeni, ovdje se na sve žale i kukaju, a onda kada odu u inozemstvo ni oko čega ne prave problem? Ili opravdano galame o lošim iskustvima na domaćoj grudi, ali vide da od toga nikakve koriste, pa odlaze? – Hrvatski su radnici većinom kvalitetni, no u radnom lancu najslabija je karika menadžerski i polumenadžerski kadar jer se ljudskim potencijalom ne zna upravljati. I zato naši ljudi kada odu van nailaze na dobro organiziran radni sustav pa im je to prihvatljivo. Radnici nam u pravilu nisu mobilni jer su skloni izgradnji kuća ili kupnji stanova pa onda teže odlaze raditi u druga mjesta. Ako se ipak odluče privremeno iseliti iz svoje nekretnine, onda će otići tamo gdje će znatno više zaraditi, a to znači odlazak van. Mobilnost u smislu promjene profesije nije im dovoljno zanimljiva jer kod državnih potpora radnik to ne može napraviti kao pojedinac, fizička osoba. U nas se prekvalificirati možete ako sami uložite u sebe, a naši ljudi to baš nisu spremni učiniti jer i dalje na ispodprosječnim primanjima radi oko 66% radnika. Usto, puno naših ljudi smatra – ja sam svoju školu završio i sad ću ovako raditi do mirovine – kaže Ana Pezelj iz SSSH, ističući da svi naši radnici uglavnom imaju jako dobro opće znanje, ali kada je riječ o specifičnim zanimanjima koja treba nadograđivati, tu kaskaju. – Radnici su egzistencijalno ugroženi pa je solidarnosti među njima sve manje. Mnogi imaju kredite i djecu pa često podnose kršenja raznih svojih prava, šute, trpe i pristaju na štošta jer se boje za egzistenciju. A poslodavca za sve ono što su godinama trpjeli tuže tek onda kada dobiju otkaz. Ohrabre se kada više nemaju što izgubiti – dodala je Pezelj.
Sklonost usavršavanju
Čelnik Obrtničke komore Karlovačke županije Darko Stanković kaže: – Naši su radnici izuzetno vrijedni i cijenjeni, ali ima nešto u našem mentalitetu, jer oni bolje i marljivije rade te više poštuju poslodavca i firmu za koju rade kada prijeđu granicu Hrvatske. Radnici misle da u Hrvatskoj rade za gazdu, a ne za sebe. A kad prijeđu granicu, onda imaju percepciju da rade za sebe, a ne za gazdu. Plaće su kod nas manje pa je to možda razlog zašto radnici ovako razmišljaju. Smatraju da su potplaćeni pa izuzetno nevoljko rade dulje od osam sati. Visokoobrazovani zaposlenici više su spremni raditi na sebi, usavršavati se, dok oni manje obrazovani nisu skloni tome. Kad je riječ o prekvalifikaciji, radnici to mahom čine na silu, bez volje. Naši su radnici vezani za mjesto stanovanja i posao u svom mjestu, a ako odluče promijeniti mjesto rada, onda to čine tako da pokupe cijelu obitelj i odu u inozemstvo.
'BAŠ NISU MOBILNI' Radnici nam nisu mobilni jer su skloni gradnji kuća ili kupnji stanova pa teže odlaze raditi u druga mjesta ANA PEZELJ Savez samostalnih sindikata