Od svih zanimanja jedino nam ne manjka političara
Egzodus građana Hrvatske, koji traje već godinama i radi kojega su gradovi i sela sve prazniji, iz dana u dan dovodi do situacija koje se po logici stvari mogu očekivati. Nedostatak mladih i radne snage primjetan je na svakom koraku tako da broj oglasa za prazna radna mjesta je sve duži. Radnike, a posebno one kvalitetne i koji žele raditi, traže svi. Nedostaje liječnika, medicinskih sestara, kuhara, konobara, informatičara… Može se slobodno reći da u Hrvatskoj danas gotovo da nema zanimanja gdje se ne bilježi manjak radnika. Ne manjka nam jedino političara ali ne zato što su oni kvalitetni i znaju što rade i svojim su odlukama doveli da nam nedostaje radne snage nego zato što su kroz godine stvorili državu po svojoj mjeri. Koliko god to ružno zvučalo nedostatak kvalitetne radne snage doveo je i do toga da su konačno i poslodavci počeli drugačije tretirati i plaćati svoje zaposlene. Velika većina njih, čast izuzecima, godinama se prema radnicima ponašala kao prema modernim robovima koje su plaćali kako su i koliko htjeli. Pri tome su ih tjerali da rade i više nego što mogu. Mogli su jer su znali da će za upražnjeno radno mjesto uvijek moći pronaći novog radnika kojega je život natjerao na to da radi još više i da se ne buni kakva god mu plaća bila. Stjerani u kut, jer im ovisi posao i prihodi, poslodavci se sada natječu u osiguravanju uvjeta koje nude svojim radnicima. Sada više nije problem ni veća plaća, ni manje norme, ni manji broj radnih sati, ni slobodni vikendi… Više ništa nije problem kada su u pitanju njihovi interesi i prihodi. Zašto gazde tako nisu razmišljali i radili prije nekoliko godina. Bilo dovoljno malo dobre volje i ljudskosti da se dobar dio građana, koji danas žive i rade u Irskoj, Njemačkoj i drugim država Europe i svijeta, zadrži. Nisu, jer im nije bio interes. Tada su davali minimalce, branili odlaske na zahod, tražili da se radi prekovremeno vikendima i praznicima… I to, naravno, besplatno! Poznat je i niz slučajeva psihičkih maltretiranja kao i da su zaposleni dio isplaćene plaće morali vraćati poslodavcu. Zbog svega toga radnici su s grčem u želudcu odlazili na posao. Mrzili su i posao i sebe ali nisu imali alternative. Nešto se mora jesti i računi nekako platiti. Ne treba u svemu tome ni amnestirati državu jer su mjerodavni znali za sve to ali nisu ništa činili da sve to zaustave. Mudro su šutjeli i čekali da se problem sam nekako riješi. Problem je riješen ali tako da su mnogi od tih nezadovoljnih i obespravljenih radnika sreću pronašli izvan Hrvatske. Kako od političara ne možemo očekivati neke velike stvari i rješavanje problema svi zajedno trebamo se početi navikavati na situacije da će nas liječiti, kuhati nam, posluživati, raditi u tvrtkama stranci iz cijeloga svijeta. Uz poneki nespretno upotrijebljen padež i nerazumijevanje ipak ćemo se nekako navići. Možda tada i svi zajedno osjetimo to imaginarno povećanje prosječne plaće od 710 kuna o kojem priča premijer a kojega većina građana ne vidi niti osjeti.
Zašto ljudi odlaze? Rad bez plaća, doprinosa i poreza država je nekim gazdama (pa i sebi) tolerirala godinama