Promijeniti nećete ništa ako odete, nego ako konačno glasno zatražite promjenu
KRazgovarala Suzana Lepan Štefančić njiževnica Ivana Šojat u listopadu će objelodaniti novi roman, a iza nje je burna godina – aktivirala se u politici, ostvarila dosad najveći uspjeh HDZ-a u Osijeku, ali predizborna utrka za gradonačelnicu ipak joj je iskustvo koje nikada ne bi ponovila. Vaš novi roman Ezan još nije ni izašao iz tiska, a već je doživio i svoju promociju i pobudio zanimanje. O čemu govori? Pravi je to povijesni roman o drugoj polovici 16. stoljeća. Priča o mladiću Luki kojeg dankom u krvi odvode u janjičare, gdje prima novu vjeru, ali i uči ubijati. Postaje Ibrahim Demirdžija, koji istodobno kuje potkove, on ih naziva papučama za konje, ali kuje i sablje i jatagane. Znači, ista ruka može raditi i dobro i zlo. Nisam se, ipak, usredotočila toliko na velika povijesna zbivanja, nego na stanje duha i uma pojedinca u povijesnim previranjima. Trudila sam se dokazati u kolikoj se mjeri civilizacije ne sudaraju, nego se stapaju. Pokušavam raskrinkati neke laži koje su se vremenom proširile o Osmanskome Carstvu, kao što je nabijanje na kolac, koje se jednostavno nije događalo jer im je to vjerom bilo zabranjeno. Provodili su ga uglavnom Vlasi. Podsjećam i kako je upravo vrijeme Sulejmana Kanunija spasilo filozofiju, razvilo medicinu, znanost, astronomiju, arhitekturu, geometriju... Trgovina je cvjetala, granice među carstvima nisu bile nepropusne, trgovci su se probijali kroz sve. Ima i izdajica pa ne smijemo zaboraviti martologe, kršćane koji su ubijali kršćane za osmanski novac. Dakle, roman govori i u koliko su mjeri ljudi spremni na prodaju onoga što jesu. Znači li to da je aktualan i danas? I te kako! Konkretno, u segmentima da postanemo svjesni koliko nismo jednobrazni, koliko nije sve crno-bijelo, koliko nas proganja sve zlo koje činimo. Moga glavnog junaka Ibrahima neprestano proganjaju oči prvog čovjeka kojeg je ubio u Perziji, čak mu daje i ime – Žalosni, Asif. To je vrlo, vrlo ljudski, i zapravo se time obračunava s PTSP-om, kojeg ima i kod nas. Pokušavam, zapravo, dokučiti tajnu snošljivosti. Ponovno dominira ratna tematika iako iz osmanlijske prošlosti. Raščišćavate li tako s duhovima vlastite ratne prošlosti? Da, jer uvijek pišemo o onome što nas najviše muči. Međutim, rat je stalna pojava čovječanstva koja izbacuje na površinu najružnije u čovjeku, i to me zbunjuje. Kako to da su ljudi u normalnim okolnostima, gdje vrijede civilni zakoni, pitomi poput ovčica, pa se u hipu pretvore u zvijeri koje su u stanju nanijeti najgore zlo ljudima s kojima su tren ranije ispijali kave? Proučavam to jer me jako šokira i boli. Bili ste kandidatkinja za gradonačelnicu Osijeka, plasirali se u drugi krug i time postigli najbolji rezultat HDZ-a u tom gradu. Jeste li tada očekivali da će vas nakon toga ipak više uključiti u stranačku politiku, što se ipak nije dogodilo? Očekivala nisam ništa, kao ni kad sam se upustila u kampanju premda sam bila veliki idealist i nisam gledala svoj probitak. Imala sam čak i noćne more jer sam od početka bila svjesna da biti gradonačelnik nije moć, nego to znači prebaciti na svoja pleća sve probleme građana, jednim nesmotrenim potezom možeš uništiti brojne sudbine. Doista sam imala noćne more o tome jesam li dorasla takvoj ulozi. Jesam li se nadala da će HDZ na osječkoj razini shvatiti potencijal koji imam? Jesam, ali nitko u osječkom HDZ-u nije shvatio da mogu biti od koristi. Nažalost, unutar HDZ-a se s prijezirom gleda na činjenicu da sam književnica, očigledno bolje prolaze zanimanja poput pravnika i ekonomista. Mislim da se ponovno nije shvatilo da kultura može biti pokretač ovoga grada, da novac brojiti može svatko, ali moraju se smisliti načini kako taj novac zaraditi. Kultura nije priljepak društva, već možebitan vrutak novih mogućnosti. To nikome nije jasno jer očito nitko nije proučio gradove koji su doživjeli