Samo visok odziv na izbore Hrvatima daje nadu za opstanak u BiH
Kgod bili neizvjesni rezultati izbora u Bosni i Hercegovini 7. listopada, toliko su neizvjesna i pravila po kojima će se implementirati izborni rezultati. Za bosanskohercegovačke Hrvate, kao najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u toj zemlji, provedba izbornih rezultata u svakom pogledu imat će najdalekosežnije posljedice. Na podulji popis apsurda u daytonskoj BiH treba dodati i onaj da su izbori raspisani, da će se uskoro ući i u službenu predizbornu kampanju, a da nisu definirana (sva) pravila po kojima će se konstituirati tijela vlasti nakon izbora. Imperativ promjene Izbornog zakona BiH nametnuo je Ustavni sud BiH osporavajući na zahtjev hrvatskih političkih predstavnika odredbe tog zakona koje su regulirale da se iz svake od deset županija mora izabrati bar po jedan izaslanik iz svakog od tri konstitutivna naroda u Dom naroda parlamenta Federacije BiH. Već mjesecima traju političke borbe i bezuspješni pregovori o izmjenama osporenih odredbi Izbornog zakona.
Pragmatizam SAD-a i EU
Iako je riječ o jednom od dva doma entitetskog parlamenta, način izbora federalnog doma naroda po mnogo čemu je presudan za formiranje vlasti na entitetskoj i državnoj razini. U prekompliciranom političkom i izbornom sustavu BiH teško je objasniti i mnogo prostije stvari, ali najjednostavnije kazano, onaj tko kontrolira trećinu mjesta u svakom od tri nacionalna kluba u Domu naroda ima u rukama ključ uspostave, ali i funkcioniranja vlasti. Za Hrvate je to sasvim sigurno najvažnije tijelo vlasti, jer je puzajućim reformama ustavnih rješenja iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, zaštita kolektivnih interesa i prava Hrvata kao naroda svedena na Dom naroda, kao gornji dom entitetskog (federalnog) parlamenta. Jasno je da je hrvatska kataklizma u BiH počela kada su prvo fizički, a potom i politički u Daytonu eliminirani s polovine teritorija te zemlje koji je uokviren u entitet Republika Srpska. Hrvati su ratno stradanje doživjeli i u drugoj polovini zemlje, ali je Washingtonskim sporazumom i uspostavom hrvatsko-bošnjačke federacije spriječena njihova fizička i politička marginalizacija. Naprotiv, Washingtonski sporazum i federalni ustav prilično su jasno garantirali ravnopravnost Hrvata s Bošnjacima usprkos njihovoj brojnosti. Načela pariteta i konsenzusa u prvim su godinama funkcioniranja Federacije BiH (koju su i stranci nazivali hrvatoliko sko-bošnjačkom) bila primjenjivana u skoro svim institucijama i razinama. Indikativno je i za današnju krizu u BiH nimalo nevažno što je upravo međunarodna zajednica (a pod tim terminom se u BiH uglavnom misli na EU i SAD) prije 18 godina krenula u urušavanje takvog nacionalnog balansa u Federaciji BiH. Intervencijama u entitetski ustav i izborno zakonodavstvo tada ključnih međunarodnih dužnosnika u BiH, visokog predstavnika Wolfganga Petritscha i voditelja Misije OESS-a Roberta Barryja omogućena je dominacija Bošnjaka i preglasavanje Hrvata u Federaciji. Od tada do danas ustavna i politička pozicija Hrvata konstantno se pogoršavala, a osporavanje Izbornog zakona, koje je Ustavni sud BiH (neočekivano) potvrdio, bio je možda i očajnički pokušaj hrvatskih predstavnika da zaustave taj pogubni proces po svoj narod. Nitko nije imao iluzije da će promjena Izbornog zakona BiH koju je naložio Ustavni sud ići glatko, jer bi bilo naivno očekivati da će se bošnjačke stranke, bilo da su formalno narodnjačke ili socijaldemokratske i građanske orijentacije, odreći mogućnosti da nameću Hrvatima političke predstavnike. Međutim, u dijelu javnosti, pa i među analitičarima, postojalo je uvjerenje da će se međunarodna zajednica aktivnije angažirati u postizanju kompromisa koji bi zadovoljio obje strane, a istodobno osigurao provedbu presude Ustavnog suda. No, to se nije dogodilo i BiH iz dana u dan klizi u sve veću krizu koja je dobila jednu novu dimenziju odlukom svih vodećih bošnjačkih stranaka da „izlaz“iz pat-pozicije u pregovorima o izmjenama državnog izbornog zakona pronađu u donošenju zakona o izbornim jedinicama na razini entiteta Federacije BiH, gdje imaju mogućnost preglasati Hrvate. Rješenje koje su upravo preglasavanjem ekspresno progurali kroz Vladu i Zastupnički dom Parlamenta FBiH zapravo nije ništa drugo nego preslika osporenih rješenja iz državnog izbornog zakona. Ako bi takvo zakonsko rješenje bilo primijenjeno na formiranje vlasti nakon izbora, velike su šanse da se bošnjačke stranke domognu trećine hrvatskih mjesta u Domu naroda, a time i mogućnosti da bez legitimnih hrvatskih predstavnika uspostave izvršnu vlast. Predviđen je takav izbor izaslanika u Dom naroda, da teoretski bez ijednog hrvatskog glasa na izborima, bošnjačke stranke mogu kroz „svoje“županijske parlamente izabrati trećinu, odnosno šest od 17 hrvatskih izaslanika. Protiv nametanja takvog zakonskog rješenja Hrvati se bore proceduralnim i pravnim mehanizmima, ali na njihovu žalost, međunarodna zajednica opet pokazuje surovi pragmatizam, a to u političkom ambijentu BiH znači preferiranje brojnijeg i jačeg. Američki i europski diplomatski predstavnici gotovo otvoreno lobiraju za „entitetski izborni zakon“i rade pritisak na Hrvate kako bi se prestali opirati određenoj im sudbini. U praksi bi to značilo da nakon ovih, ali i svih budućih izbora, uvažavanje hrvatske izborne volje ovisi isključivo o želji ili političkim kalkulacijama bošnjačkih stranaka. Ako entitetski zakon „zapne“u proceduri, nije isključeno da nakon dugo vremena visoki predstavnik Valentin Inzko iskoristi svoje goleme ovlasti i nametne taj za Hrvate vrlo nepovoljan zakon. Teško je očekivati promjenu tog međunarodnog pristupa koji je toliko već primjetan da i bošnjački političari sve otvorenije izlaze u javnost s ocjenama kako Hrvati u odnosu na svoju brojnost imaju previše vlasti ili da se ne može više tolerirati da manjina (Hrvati) vlada većinom (Bošnjaci). To bi značilo da Hrvatima treba oduzeti instrumente zaštite (ili kako u sarajevskim političkim krugovima vole reći – mehanizme blokade) ondje gdje ih još imaju, a jedno od rijetkih preostalih takvih mjesta je Dom naroda. Tada bi i međunarodni predstavnici otvorena pitanja u nefunkcionalnoj BiH rješavali s dvije umjesto s tri strane. A to je puno lakše.
Entitetski propisi
Priča o nametanju entitetskog rješenja za državni problem važna je dugoročno i zbog nametanja još jednog presedana koji u političkoj praksi BiH lako postaje pravilo. Ovo je, naime, prvi put da bošnjačke stranke koriste srpski recept u bosanskohercegovačkoj politici. Derogiraju državne ovlasti i spuštaju ih na entitetsku razinu, što je do sada viđeno samo u Republici Srpskoj. No, taj entitet i njegova vlast odavno imaju etiketu separatista koja je predsjedniku Miloradu Dodiku priskrbila i poziciju na američkoj crnoj listi, ali ne i neke ozbiljnije probleme njegovoj dugogodišnjoj vladavini. Apsolutno sve bošnjačke stranke,
bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju, javno su se svih ovih godina prikazivale državotvornima, predvodnicima borbe za jačanje države BiH. Neke od njih su kao političke ciljeve proklamirale slabljenje entiteta i županija kao skupih, asimetričnih, nefunkcionalnih i konačno neprirodnih administrativnih tvorevina. Međutim, predlaganje entitetskog izbornog zakona, koji je zajednički uradak pet vodećih parlamentarnih stranaka koje sebe ne žele nazivati bošnjačkima, iako su im Bošnjaci dominantno članovi, teško se može nazvati jačanjem države. Naprotiv, to je očit primjer slabljenja države. Iz Hrvatskog narodnog sabora (HNS), sada i službeno koalicije većeg broja hrvatskih stranaka predvođenih HDZ-om BiH, predlaganje i usvajanje Zakona o izbornim jedinicama u FBiH nazvali su entitetskim udarom. Uspjeh tog eksperimenta mogao bi bošnjačke stranke ohrabriti da ubuduće svaki politički problem koji iskrsne na državnoj razini spuštaju na entitetski (federalni) gdje imaju većinu za usvajanje vlastitih rješenja. U zemlji u kojoj je teško i pobrojati sve neispoštovane presude Ustavnog suda, pravna borba protiv takve prakse čini se neizvjesnom i u najmanju ruku dugotrajnom i iscrpljujućom. Ne treba sumnjati da će takvo ponašanje iz Sarajeva dobro doći i vlastima u Banja Luci da nastave s praksom zaobilaženja države usvajanjem „svojih“entitetskih propisa. Takvo ponašanje međunarodna zajednica bi, ako je suditi po dosadašnjim reakcijama, mogla tolerirati ako entiteti budu surađivali oko nekih, za njih, bitnih pitanja, poput borbe protiv ilegalnih migracija ili drugih sigurnosnih prijetnji. Uz Hrvate, cijenu tog novog političkog pragmatizma mogla bi platiti i država BiH, jer spomenuti procesi idu u smjeru njene razgradnje, a ne jačanja. Osim toga, takav slijed događaja zaoštrit će političku retoriku, međunacionalne odnose i ionako krhko povjerenje unutar bosankso-hercegovačkog društva. Hrvatski politički predstavnici tvrde da se mogu nositi s ovakvim izazovima i da borba za ravnopravnost Hrvata s druga dva naroda u BiH nije izgubljena. Veliku šansu vide u europskim integracijama, a uzdaju se i u potporu Republike Hrvatske koja je do sada uglavnom bila načelne, moglo bi se čak kazati deklarativne prirode. Na raspolaganju su im i pravna sredstva, ali ona zbog slabosti pravosudnog sustava i masovne neprovedbe dosadašnjih sudskih presuda ne jamče brz put do rješenja.
Pluralizam nemoguć
Sigurno je da usprkos svim nepovoljnim okolnostima hrvatske političke stranke neće odustati i tek tako prepustiti iz ruku mehanizme kolektivne zaštite koji još postoje. U tom kontekstu vrlo su važni predstojeći izbori koji su za Hrvate, ponovno i na žalost, više plebiscitarno nacionalno izjašnjavanje, a manje iskazivanje stranačkih preferencija i ocjena izbornih programa. Stranački pluralizam među Hrvatima u BiH gotovo je misaona imenica jer u kratkoj demokratskoj povijesti BiH svaki su put morali ignorirati ideološke i političke razlike i okupljati se oko nacionalnog programa ne bi li zadržali kakav-takav utjecaj u vlasti. Zato i ovaj put desetak hrvatskih stranaka nastupa na izborima u koaliciji HNS-a, a jedinu alternativu predstavlja im druga, manja koalicija predvođena HDZ-om 1990. No, obje koalicije gotovo identično gledaju na nacionalno pitanje i inzistiraju na legitimnom predstavljanju naroda. Visoka izlaznost Hrvata na izbore mogla bi, čak i uz nametanje spornih izbornih pravila, osigurati da legitimni hrvatski predstavnici čine dvotrećinsku većinu u Domu naroda Parlamenta FBiH te budu nezaobilazni u formiranju vlasti. Time bi, bar za iduće četiri godine, Hrvati ostali bitan politički čimbenik u BiH i kupili vrijeme za trajno rješenje pitanja svoje jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda u toj zemlji.
Osiguravanjem dvotrećinske većine u Domu naroda parlamenta FBiH Hrvati bi mogli ostati nezaobilazni faktor u formiranju vlasti. Time bi, bar za iduće četiri godine, kupili vrijeme za trajno rješenje pitanja svoje jednakopravnosti s ostala dva konstitutivna naroda