Hrvati trebaju prestati tražiti krivce, to je prvi korak do mentaliteta pobjednika

Osjećaji zajedništva koje je nogomet donio pokazao je da postoji očajnička potreba za stvaranjem novog pobjedničkog mentaliteta prilagođenog današnjim prilikama. Nakratko smo vidjeli Hrvatsku u kojoj želimo živjeti

Da je srebro koje su Vatreni osvojili na Mundijalu u Rusiji tinta na papiru mogli bismo reći da se nije ni osušila, a mi smo se već kolektivno vratili u naše uobičajene, dobro poznate i mnogima tako komotne svađalačke obrasce. Nema veze što je takav životni okvir ekstremno negativan, on je ipak kao kakva udobna stara majica koju nosimo godinama, kojoj i zatvorenih očiju prepoznajemo miris… Ideološko sukobljavanje za hrvatsko je društvo poput Pavlovljeva refleksa. Nepogrešivo predvidiva reakcija. Dovoljno je da netko dobaci bilo što iz već mitološkog verbalnog arsenala tipa: „Thompson!“, „Tito!“, „Jugoslavija!“, „Jasenovac!“, „Bleiburg!“..., pa da vidiš drame, frcaju iskre na sve strane… I ne zna se čija majka kakvu vunu prede jer sve se za tren izmiješa u kakofoniji bijesa i međusobnog optuživanja. Društvo kao da se podijelilo na dvije polovice jabuke i već je i ulica prihvatila, kao da je to nešto najnormalnije, da su na njima deklaracije „antifašisti“i „fašisti“, iako su zapravo apsurdne za doba u kojemu živimo, u kojemu Elon Musk u nekoliko dana iskonstruira mini podmornicu namijenjenu spašavanju ljudi, za čiju je izradu potrebno samo osam kratkih sati, a sve tijekom dramatične akcije spašavanja tajlandskih dječaka zarobljenih u poplavljenoj podzemnoj špilji. Kratkoća vremena koje je bilo potrebno da kolektivni ushit zbog srebra nogometne reprezentacije male i po raznim pokazateljima neuspješne zemlje zamijene standardni hrvatski konflikti, plač i kuknjava zbog loših okolnosti koje nas drže na dnu otvara pitanje ima li uopće hrvatsko društvo snage izaći iz tih mentalno iscrpljujućih psiholoških obrazaca u kojima je golem broj ljudi omamljen subjektivnim osjećajem vlastite nemoći. Sigurno nema čovjeka u Hrvatskoj koji više puta nije čuo, pročitao ili izgovorio neku od rečenica: „Jadni mi, uništili su nas...“, „Mali čovjek ne može ništa promijeniti...“, „Žrtve smo nesposobnih političara koji misle samo na sebe i svoje stranke...“, „Ovdje su na cijeni samo lopovi...“, „Nekad se ona država brinula za malog čovjeka, za radnika, a sad nas naša država ubija...“, „Nismo htjeli ovakvu Hrvatsku, ali sad više ne možemo ništa...“, „Hrvati su sposobni samo za to da budu vazali, konjušari i sluge na tuđinskim dvorovima...“

U getu depresije

Mogli bismo tako nabrajati danima. No, pozitivna energija koju su nam dali vatreni vratila je u fokus spoznaju da, što god čovjek radio, predanim radom, izvrsnošću i neodustajanjem postižu se rezultati. Nakratko smo vidjeli Hrvatsku u kakvoj bismo htjeli živjeti, a ne ovu u kojoj živimo, mentalno zarobljenu u ulozi vječne žrtve. Isposvađanu i iscrpljenu. Nakratko smo vidjeli zemlju u kojoj se može uspjeti. Bilo bi dobro da ta energija motivira svakoga čovje- ka u Hrvatskoj da se suoči s frustracijama koje osjeća zbog toga što mu država nije ispala onakva kakvu je priželjkivao i upita sebe nije li vrijeme da se odmakne od tih emocija koje razaraju. Apsurdno je da ćemo uskoro ući u četvrto desetljeće postojanja Hrvatske kao samostalne države, a da smo kao društvo još opsjednuti jalovom potragom za krivcima koji Hrvatskoj priječe da postane perspektivna zemlja. No, pitanje je jesmo li spremni promijeniti pristup i shvatiti da je presudna odgovornost za kvalitetu društva koje kao njegovi članovi zajedno gradimo – u našim rukama. Jesmo li se spremni suočiti s time

Ulazimo u četvrto desetljeće postojanja samostalne države, a još smo opsjednuti potragom za krivcem koji ne da da postanemo perspektivna zemlja

da smo prihvaćanjem mentaliteta žrtve kojekakvih, bilo povijesnih, bilo personalnih danosti, sami sebe zatvorili u geto depresije, jada, ljutnje...? I jesmo li, isto tako, svjesni da budući da smo sami sebe zarobili u toj ulozi da se samo sami možemo i osloboditi? Ključ je u našim rukama. Tijekom Domovinskog rata s ponosom se govorilo da Hrvatska ima pobjednički mentalitet. I bio je pobjednički jer nije nam bilo druge nego boriti se za slobodu. Nitko se tada nije žalio da su ga u borbu natjerale loše okolnosti. Nije se gubilo vrijeme na dubinsku analizu tog sudbinskog prokletstva koje je natjeralo ljude da riskiraju živote za domovinu. Kakve god da su bile te okolnosti, a bile su loše, znalo se da budućnost ovisi o nama samima. Kad nam nema druge, onda smo pobjednici. Kad nije tako rasipamo energiju na zapravo nevažne stvari. Buktinja koju je zapalio Thompsonov dolazak na pozornicu s vatrenima i pokušaj da otpjeva nekoliko pjesama tipičan je primjer izgubljene energije. Prepucavanja koja obiluju vulgarnostima još traju po bespućima društvenih mreža. Mediji su prenijeli da je Financial Times objavio tekst s naslovom „Nastupom Thompsona Hrvati su zabili autogol!“Baš! Hrvati su zabili autogol svaki put kad su pomislili da su u pravu oni koji kažu da smo jadni, nevažni i nesposobni. I da smo zabili autogol...

Mitovi o prošlosti

Osjećaji zajedništva koje je nogomet donio pokazao je da postoji očajnička potreba za stvaranjem novog pobjedničkog mentaliteta prilagođenog današnjim prilikama. Možda starije generacije koje su veći dio života proživjele u Jugoslaviji, tvorevini o kojoj se mitološki ispreda priča da je bila prava socijalna država koja je štitila male ljude, kako su u njoj svi imali posla i osiguran krov nad glavom, a zanemaruju se njezin totalitarni karakter, politička stradanja, nejednakost pod krinkom jednakosti... – to ne mogu. Možda je to teško i mnogim pripadnicima srednjih generacija koje su se oblikovale i kroz Domovinski rat, živo pamte kako je sve počelo i tko je sve započeo, pamte veličinu žrtve kojom je Hrvatska platila samostalnost... Možda, dakle, mnogi među njima nemaju psihološku snagu da se odmaknu od trzavica, ali, srećom, stasale su nove generacije. To su ljudi koji imaju samo ideologiju crveno-bijelih kvadratića s hrvatskog dresa, koji su rođeni u neovisnoj Hrvatskoj i, ako ne budu zaraženi predrasudama i strahovima roditelja, baka i djedova, oni će ići naprijed. Oni imaju potencijal za gradnju novog pobjedničkog mentaliteta. Bili oni lijevog ili desnog svjetonazora, išli u crkvu ili ne, navijali za Hajduk ili Dinamo, to su ljudi koji se neće dati ukalupiti u zatečene okvire jer njihova je snaga u mladosti i spoznaji da svijet pripada njima. Oni ne pristaju na mentalitet plača i kuknjave ni na gubljenje vremena na ideološke svađe. Oni su se na hrvatskim trgovima radovali pobjedi Vatre-

Nastavak na 24. stranici