Amerikanci su prije 30 godina pričali viceve o današnjoj Hrvatskoj

Ronald Reagan volio je isticati američku superiornost pričajući viceve o zaostaloj konkurenciji. Često je tako pričao vic o nesretniku koji je deset godina unaprijed morao platiti svoj auto. Kad ga je prodavač uputio u to da će ga za točno jedno desetljeće automobil čekati u salonu, kupac je upitao hoće li ga doći pokupiti ujutro ili poslijepodne. Prodavač se začudio jer u tolikom vremenskom razmaku nekoliko sati ne bi trebalo predstavljati razliku. Ali predstavljalo je jer sirotom je kupcu isti taj dan za deset godina trebao ujutro doći vodoinstalater. Mjesto radnje ovog vica bivši je Sovjetski Savez. No slobodno je mogla biti i današnja Hrvatska. Nekad ste u SSSR-u godinama čekali već plaćeni auto, a u Hrvatskoj godinama čekate na liječnički pregled iako uredno plaćate zdravstveni doprinos i dopunsko osiguranje. Svaki veliki javni sustav, a pogotovo u socijalističkom i post-socijalističkom okruženju, muči neučinkovitost. Ali dok se vicevima o sovjetskim automobilima, listama čekanja i nestašicama lako i od srca nasmijemo, svoje zdravlje i zdravlje svojih najdražih shvaćamo maksimalno ozbiljno. Ovih dana javnost ponovno potresaju priče pacijenata koji su na preglede naručeni tek 2021. Za očekivati je da su ljudi koji kroz to prolaze bijesni i da se ostatak populacije s njima solidarizira. Nikoga se ne šalje na ozbiljne pretrage iz šale, a zdravstveno se stanje lako pogorša u više od dvije godine. Teško je mirno spavati kad se bojiš za vlastiti život, a između tebe i konkretnih saznanja stoji cijela vječnost. Ali naše zdravstvo neće spasiti pravednički bijes, nego suštinska reforma. A ona bi također puno ljudi razljutila jer sustav će postati održiv samo ako konačno prestane biti sve ono što je dosad bio i na što su se ljudi navikli. Naše društvo ubrzano stari pa će pritisak na sustav u budućnosti biti sve veći. U primarnu se zdravstvenu zaštitu nije dovoljno ulagalo niti ju se strateški razvijalo pa relativno malen broj liječnika mora fiksnu količinu vremena rasporediti na jako puno pacijenata. Što je vrijeme koje mogu posvetiti pojedinom pacijentu kraće, to je broj specijalističkih pregleda i prepisanih lijekova koji su se mogli izbjeći veći. A na svemu tome sustav gubi novac. Rješenje se krije u jačanju primarne zaštite i drukčijem modelu financiranja. Država mora redefinirati solidarnost, što će se točno financirati iz zajedničkog džepa. Jednostavnije medicinske postupke i jeftinije lijekove koje si velika većina ljudi može priuštiti trebali bismo plaćati sami po tržišnim cijenama, dok bi država na sebe preuzela teret skupljih postupaka i lijekova koji rješavaju životno opasne situacije. Stvar se može urediti i na godišnjoj razini uz izračun optimalne potrošnje pojedinog kućanstva na zdravstvene usluge, a sve preko toga financirala bi država. Na taj bi se način postiglo veće učešće svih pacijenata u financiranju sustava, što automatski znači da će oni skloni pretjeranoj konzumaciji lijekova i nepotrebnom hodočašćenju u zdravstvene ustanove više paziti jer će svoje loše navike u većini slučajeva morati platiti po punoj cijeni. Većim uključivanjem privatnih ustanova u sustav zdravstvenog osiguranja dodatno bi se rasteretilo javno zdravstvo na zadovoljstvo pacijenata koji ionako jednostavnije preglede često obavljaju kod privatnika. Sve to prosječnom Hrvatu, naviklom na dosadašnje prakse koje su stvorile jamu bez dna, vjerojatno zvuči nehumano i izrabljivački. No nastavimo li po starom, u Hrvatskoj će se na već plaćenu zdravstvenu uslugu doista čekati deset godina kao nekad na auto u Sovjetskom Savezu.

Kao što se nekada u SSSR-u godinama čekao auto, tako se danas kod nas godinama čeka zdravstvena usluga