Tek usred tajfuna shvatiš koliko smo mi ljudi beznačajni
Kao klinac govorio sam svima da ću biti mornar. Rekli su mi da on ne vozi brod, da ga ne vozi ni kormilar. I onda sam rekao – bit ću kapetan, kaže Vladimir Dumić Trajekt, kontrolni most. Čovjek bi očekivao kormilo i koju ručicu za gas kao na brodovima iz 60-ih. Ne, na Rapskoj plovidbi, u Četiri zvonika, trajektu starom nekoliko mjeseci – most kao u Zvjezdanim stazama. Ili u kontrolnoj sobi NE Krškog. Bojiš se da što ne dodirneš, da stvarni ne krenu krivo. – Ma nema brige – kaže Vlatko. Službeno – kapetan Vladimir Dumić (44).
Karibi su moj dom
Ovo je priča o njemu, kapetan, knez, samostreličar, zastavničar... Preveze goste s kopna na otok, onda ih na Rabskoj fjeri i – zabavlja. Pa ih vrati na kopno. – Nisam ja glavni na brodu, već naš kuhar, zapamti... – veli Vlatko pa nastavlja: – Morao sam biti kapetan. Kao klinac govorio sam svima: ‘Bit ću mornar’. Pa su mi rekli da taj ne vozi brod. Pa sam promijenio i rekao: ‘Bit ću kormilar’. Pa su rekli da taj vozi, ali nije glavni na brodu. I napokon sam shvatio – moram biti kapetan. U rapskoj luci Mišnjak sjedimo na brodu, gledamo turiste kako se ukrcavaju na susjedni trajekt. Skoro desetljeće proveo je na tankeru ploveći – Karibima. – Trinidad i Tobago, Jamajka, Antili, Južna Amerika...moj dom godinama. Koja je razlika između Barbadosa i Raba? – Svaka čast tropima, no Mediteran je nešto drugo, ima dušu. Lijepo je tamo more, lijepe su i boje, no nema – mirisa. Nema tradicije i kulture. Kao jelo kojemu nedostaje začina. Jelo bez soli. Usto, na tropima je težak zrak, pun vlage. Ali lijepo je biti tamo, dio toga. Na Barbadosu smo lovili ribu i na košaru. Tamo ubace košaru, malo kruha i izvade van ribu. Vrlo jednostavno... – kaže. Kitovi? – Prate te kitovi na pučini stalno, i oni i morski psi. U doba parenja kitovi znaju iskočiti iz vode. A kad vidiš autobus koji je izletio iz mora, osjetiš strahopoštovanje. Jeste li jeli kitovo meso? – Da. Na Karibima. Okus je između tune i govedine, ali je meso tamno i vrlo masno. A nevere? Glava je tu u torbi... – Prošao sam kroz tajfun. To je katastrofa. Uhvatio nas je u Južnom kineskom moru, u trokutu između Filipina, Tajvana i Vijetnama. Ne možeš pobjeći. Tukao nas je dva dana i to je bila velika borba.
Čupa ormare, sve leti, brod skače, propinje se. Koliko god je brod velik, na moru je mali. A tek tu shvatiš koliko smo mi ljudi beznačajni. Mislimo da smo gospodari planeta, ali tek u tajfunu shvatiš koliko si malen tu ispod zvijezda. Kupate se na Rabu za pauze? – Naravno! Kad imam koju pauzu, skočim u more, zašto ne. Treba iskoristiti vrijeme. Ma ja i aute prestrojavam kad dolaze na brod, sve radim! Ima li kakva uspomena s ove plovidbe, od Raba do kopna? – Ima... Rekord je 23 puta ovamo-tamo. Ali štos je bio kad smo otišli u Grčku po trajekt Barbat. Sjeli na avion, a vratili se trajektom. To je bilo sjajno putovanje. Toliko smo se janjetine najeli u Grčkoj da smo svi dobili nekoliko kilograma. Zima je bila pa, za plovidbu od dva ili tri dana, mi smo putovali dva tjedna – kaže. Vratimo se na priču rapskih samostreličara, on je njihov – knez. Glavna figura. Kao i na brodu. – Bio sam zastavničar dugo vremena, pa i tu napredovao. Neki su topnici, drugi sviraju fanfare, treći su plemstvo, najvažniji su samostreličari... – veli Vlatko. – Naši su stari 1364. organizirali viteški turnir, a tradicija se ne smije izgubiti. Lijepo nam je, putujemo, družimo se, brodom sam putovao morima, asa samostreli čarima–kopnom na svestrane. U svijetu nas nema mnogo, možda desetak s ovakvim samostrelima.
Lijepo je kod kuće
Koliko dobaci? – Metu pogađa precizno na 36 metara, ali u paraboli može i preko 150 metara, a rekord je preko 400 metra. Nije ovo šala... Za što se koristio? – Za borbu! Bilo je nekad tu pirata. To je tada bila svojevrsna poljoprivredna grana. Legalan biznis, kao poštar. Ili kapetan. A vi? Ostajete na Rabu ili opet na neki ocean? – Ne znam. Došao sam vidjeti kako je to biti doma, kako je živjeti kod kuće i sviđa mi se. Lijep osjećaj…