Za podvige koji dolaze Dini Levačić treba potpora najšire javnosti

Nasljednica Veljka Rogošića svima nama može i treba biti trajna inspiracija jer ona od “mitske dionice” neće odustati

Bda Bio je 4. srpnja 1975. kada je Veljko Rogošić skočio s viške rive i snažnim zamasima krenuo put Splita. Točno 14.35 sati kasnije, legendarni kaštelanski dupin, kako su ga u to vrijeme titulirali mediji, dotaknuo je kopno, a splitska je riva eksplodirala, kako to obično bude kada dočekuje svoje sportske heroje. A Veljko Rogošić to je svakako bio. I eto baš u danima kada se u Hrvatskoj ispisuju najljepše sportske priče i slavi nove nogometne heroje, iz Dalmacije je stigla vijest da će njegovim brazdama zaplivati mlada maratonka koja će pokušati ponovno ispisati povijest. Točno 43 godine kasnije, prije zore protekle subote, Veljkovom je brazdom krenula Dina Levačić. U more je zakoračila u četiri ujutro pa se, odlučna u namjeri da prepliva dionicu od Visa do Splita putevima barba Veljka, upustila u avanturu dugu nevjerojatnih 54 kilometra. No, ćudljivo more natjeralo ju je da protiv njezine volje, zbog jakih morskih struja, otprilike sat vremena pliva u mjestu, pa je počela gubiti snagu i gušiti se. Tada je odlučila popeti se na brod. Teško je i zamisliti što joj se, onako premorenoj, vrzmalo po glavi kada je uvidjela da neće do kraja isplivati “mitsku dionicu”, kako plivači na duge pruge nazivaju relaciju između Visa i Splita. Na samo tri kilometra od cilja odustala je, na inzistiranje majke, jer da se pitalo Dinu ona bi išla do samoga kraja pod svaku cijenu, ne štedeći ni svoje zdravlje ni svoj život. Svoj cilj, splitsku rivu, toga je dana jedva vidjela od suza, kako je ispričala kasnije, no okupljeni ljudi na dočeku brzo su joj vratili osmijeh – baš kao i srebrnoj Dalićevoj vrsti, kada im se učinilo da je njihova velika pobjeda zapravo gorki poraz. O Dini Levačić Hrvatska je prvi puta čula kada je, boreći se s velikim valovima i jakim strujama, u rujnu prošle godine preplivala La Manche, još jedno mitsko mjesto za svakog plivačkog maratonca, premda nisu svi koji su se upustili u taj podvig uspjeli stići na svoj cilj. Da dotakne francusku obalu, trebalo joj je 11 sati i 42 minute, a osim što je postala prva Hrvatica koja je ostvarila ovaj pothvat, postala je i šesta osoba u svijetu i druga žena koja je dosegla trostruku krunu u samo 90 dana: preplivala je krug oko Manhattana (46 km), preplivala je kanal Catalina (34 km) i naposljetku La Manche (45 km), baš kao što nekoć njezin uzor Veljko Rogošić. Maratonci su, nema dvojbe, posve posebna ljudska bića, ljudi posebne motivacije kakva je smrtnicima nejasna i daleka, pa samo oni znaju kako pronaći snagu kada hladna voda koči udove na otvorenom moru, kada boli svaki atom tijela i kada razara žeđ, pa im u toj borbi uspijeva pobijediti ograničenja ljudskog tijela i uma, nadići samoga sebe. Sve je to uspjela Dina Levačić, rođena na otoku Istu 1996., dijete mora, studentica koja trenira šest puta dnevno, predodređena za velike pobjede, jedna od onih rijetkih koji sanjaju spajati otoke s kopnom, spajati države, pa i kontinente, spajati ljude bez obzira na naciju, vjeru, boju kože. Zasad ima potporu svojih roditelja, ali nužna joj je i potpora najšire javnosti za podvige koji dolaze. Njezina priča trebala bi svima nama biti trajna inspiracija.