ŽIVJETI S RODITELJIMA – MLADI KAO NAJVEĆI NEISKORIŠTENI RESURS
Odluka njujorškog suda da 30-godišnjeg Michaela Rotonda izbaci iz roditeljskog doma nakon što je mjesecima ignorirao njihove zamolbe da se iseli i nađe posao, postala je vijest diljem svijeta. Očajni roditelji se nisu mogli pomiriti s inertnim sinom koji sedam godina nije radio braneći se da još nije bio spreman sam se uzdržavati. Bi li tako odlučio, u slučaju sličnog spora, i neki hrvatski sudac za čak dvije trećine mladih od 25 do 29 godina koji još uvijek žive s roditeljima? Iako u prosjeku 40% mladih u Europskoj uniji živi s roditeljima, razlike su velike, tako ta brojka u Danskoj iznosi svega 4,9%, dok Hrvatska prednjači s brojem odrasle djece udobno smještene na roditeljske kauče. Michael Rotondo primjer je stereotipnog milenijalca spremnog na borbu za svoja prava, ali lijenog, razmaženog i potpuno ovisnog o roditeljima. I dok je vrlo lako prikazati ga kao presjek cijele iritantne generacije, za trenutnu situaciju kriviti sve mlade bili bi u najmanju ruku nepošteno. Moj krug prijatelja uglavnom čine moji vršnjaci, 26-godišnjaci koji su u ovom trenutku već dvije godine zaposleni. Čak i oni u lukrativnim profesijama uz izdvajanja za mjesečnu stanarinu i režije teško ostvaruju standard koji bi uz slične kvalifikacije i radno mjesto imali u inozemstvu. Nepostojanje uvjeta za zaposlenje ili mogućnosti stalnog zaposlenja automatski anulira i mogućnost dobivanja kredita za stan zatvarajući krug sve skupljeg života i plaće koja ne prati taj rast. Kritizirani smo jer trošimo na iskustva i putovanja, ali dok su generacije naših roditelja podrazumijevale stan i auto u ranim tridesetima, moja generacija se samo nada najmu stana od 40-ak kvadrata za kojeg izdvajaju većinu primanja. A do ove ekonomije nisu nas doveli milenijalci. Istodobno, zemlja smo s najnižim postotkom napuštanja formalnog obrazovanja, svega 2,8 posto za razliku od europskog prosjeka od 10,7 posto. S obzirom na olakšice tijekom studija i relativnu pristupačnost fakulteta (ako nisu i potpuno besplatni), prolongiranje studentskog života je idealan način bježanja od nezaposlenosti što uglavnom znači i ostajanje u roditeljskim domovima. Potičući upise na smjerove koji osim frustracije ne donose i zaposlenje, bez motivacije za rad i inzistiranja na pravovremenoj diplomi, dobivamo generacije nezadovoljnika koji svoju priliku vide u populističkim strankama bez stvarnog programa djelovanja. U isto vrijeme, sposobni mladi ljudi, svjesni težine osamostaljenja u ovim uvjetima, spremni su se ukrcati se na prvi let za Zapad. Mladi su najveći neiskorišteni resurs jer u vremenu kad bi mogli raditi najviše – oni su održavana kategorija. Rad je jedini faktor proizvodnje koji se ne može sačuvati za razliku od novca, strojeva ili sirovina; rad ako se ne iskoristi, kasnije to više nije moguće.