Ponos iznad svega

Gospođa Martina Dalić i gospodin Zlatko Dalić očito nisu iz skupine ljudi, koji mogu prešutjeti ničim zaslužene nepravde. Tako se pošteni ljudi razlikuju od onih koji to nisu, oni se poklope ušima, sretni, što su im možda prešućeni neki grijesi. Ne bih ulazio u suštinu, ali konstatirati se mora, da sposobne, i ako su uz to pošteni, treba nečim načeti. Tako to kod nas biva. Gđa Martina Dalić, donedavna potpredsjednica Vlade, odskakala je svojom profesionalnom sposobnošću, kao i ministar financija Zdravko Marić. Najprije su svim silama htjeli Vladu oslabjeti njegovom smjenom, a zatim su to uspjeli s Martinom Dalić, jer su koalicijski partneri nasjeli na tu foru, koja se pokazala floskulom. Od USKOK-a do svih ostalih relevantnih pozicija, odbačene su sve optužbe na račun uloge Martine Dalić u Lex Agrokoru i nakon njega. Dapače, svi priznaju njegov presudni utjecaj za spas hrvatskog gospodarstva, znači i njezin. Kao poštena i nadasve ponosna osoba, gđa Dalić objašnjava što i kako se djelovalo, u čemu je ona bila intelektualno najjača. Moj sud je nepristran, jer gđu Martinu nikad nisam ni upoznao. Gospođin prezimenjak Zlatko Dalić, izbornik naše nogometne reprezentacije, nadmašio je sve dosadašnje po rezultatu na svjetskom prvenstvu u Rusiji, ali i po skromnom ponašanju u zasluženoj euforiji. Da li je to glumljeno? Naravno ne, jer se gluma ne isplati, vidljiva je. On je prije svega takav čovjek, a sada se sjeća i nekih postupaka i izjava koje su ga mogle dekuražirati, ali nisu. Vrag je to kad čovjeka, tek što je preuzeo zahtjevnu dužnost, omalovažite. Samo čvrst karakter nije moguće pokolebati, ali ožalostiti da. Napokon, najveći uspjesi naše reprezentacije, postignuti su koliko profesionalnošću naših igrača, toliko i domoljubnim i ljudskim odnosom izbornika. Vijetnamci, većinom seljaci, pobijedili su francusku, i kasnije američku vojsku, a čime drugim, nego strasnom ljubavi za Domovinom. Naši igrači iz zemlje s 4 milijuna stanovnika pobijedili su igrače velikih, dapače stomilijunskih država. To je ta vjera, to je ljubav za svoju zemlju, koja je dokazana u našem Domovinskom ratu, kojeg smo započeli goloruki, ali spremni na najveću žrtvu. Želim ipak reći što me se kod izbornika Dalića najviše dojmilo. U trenutcima velikog slavlja na zagrebačkim ulicama, otvoreni autobus s našim igračima, koji su također dijelili trans mase, dolazili su u opasnost da padnu s krova kabine vozila, u čemu je prednjačio Domagoj Vida, a Dalić ga je držao za majicu straga, kao otac. Postoje momenti kad bolje pročitate čovjeka kao čovjeka, od svih postignutih rezultata. Napokon, Zlatko Dalić, javno ističe dilemu hoće li prihvatiti ponude kojima bi se obogatio ili bi ostao u zemlji zbog domoljublja. Naravno, da bismo mi svi željeli da ostane, ali kad se znade sudbina gladijatora onda bismo mu mogli svojom željom škoditi. Dok, gladijator pobjeđuje slave ga, a kad izgubi i ranjen leži na terenu, svi ga ostavljaju i razilaze se s borilišta. Ovakav uspjeh, koji ga je doveo na najviši mogući vrh, više neće postići, jer koliko je nesreće bilo s Francuskom, toliko smo imali i sreće kad smo za jedan 11-erac pobijedili, a zna se da i dobar vratar mora imati sreću braneći ga. Naravno da time ne umanjujem uspjeh. A kad se počne gubiti, a gubit ćemo sigurno, Dalić će pasti s pijedestala. Moj ljudski, nedomoljubni savjet je, da Zlatko dobro razmisli.