Kad se ljude baca na ulicu treba paziti na snijeg

Eto, Oliver je triba umrit kako bi vlast u Hrvatskoj proglasila prvi Dan sućuti. Ne sjećam se da su ikad prije izgovorili tu riječ. I dok se državni vrh gura u prve redove komemoracije u splitskom HNK-u kako bi pokazao svoj bezgranični emotivni kapacitet, ministar pravosuđa taj isti dan predstavlja katastrofalni novi Ovršni zakon koji pokazuje da je za vlast riječ sućut – posve strani pojam koji nema nikakve veze sa suosjećanjem i solidarnosti. Očito baš ništa od onog što bi pomoglo blokiranima u taj zakon ne ulazi, ne uvažavaju se prijedlozi udruga ni struke, ponovno pobjeđuju skriveni Borgovi, interesne skupine koje od ovrha i blokada lijepo žive. Ništa od prestanka bezumnih blokada računa (nema ama baš nikakvog racionalnog razloga da zbog neke ovrhe račun bude u potpunoj blokadi!), ništa od toga da se prvo otplaćuje glavnica, pa onda kamate, ništa od ograničenja uzleta troškova. Tek, kao posebna milost i izraz sućuti: deložacije se neće moći obavljati zimi. Kao da vlada računa s tim da će ljudi biti bacani na ulicu, pa, eto – da ih ne vuku po snijegu. Jer, doista, ne izgleda lijepo kad se objavi u novinama.

Nama ostaju naše dnevne bitke, a Oliverova pisma bit će nam korektiv, utjeha i nadahnuće

Da, lako bi se moglo dokazati da Sućut u Hrvatskoj nema stalno prebivalište. Jer da ima, ne bismo ovako hodali po žici. Sućut u Hrvatskoj je putujući Cigo koji oštri noževe i popravlja kišobrane, naleti možda tu i tamo, nikad ne možeš biti siguran kad, pa čak ni kad se potrefi da pada kiša i sja sunce istovremeno. A ne znaš zapravo više je li taj nasmijani šeširdžija samo neka slika iz sjećanja na neko bezbrižnije djetinjstvo ili još uvijek postoje takva bića koja kruže unaokolo. Popravlja li kišobrane više itko? Suncobrane? Živimo u instant-vremenu u kojem se ništa ne popravlja, kad se pokvari bacaš i kupuješ novo. Problem je jedino što se sve više tako gleda i na ljude. U Hrvatskoj je 320 tisuća blokiranih, milijun s članovima obitelji, kojima elite i s njima uvezane interesne skupine ovime poručuju da su posve prekobrojni, marginalci koji moraju otići – pod zemlju ili iz zemlje. Drugog spasa za njih nema. Srećom pa su nam eto, Split, Dalmacija i cijela Hrvatska još jednom, nakon velikih navijačkih fešti, pokazali da su Hrvati narod koji spontano osjeća i želi priliku pokazati koliko osjeća. Da Ljubav još uvijek stanuje ovdje. Oliver nije priželjkivao fešte i krnjevale, no svejednako bi bio kuntenat znati kako će se Splićani bez upliva velikih Meštara, Lutkara, Redatelja i Scenografa iz sjene okupljati na gradskim trgovima, pjevati njegove pjesme, jednako one “malinkonične” kao i pučke veselice, ne oplakujući toliko smrt poete, koliko slaveći jedan, tako se barem nama sa strane čini – posve ispunjen život. Pa čak i ako možda sve lipo ča je bilo – samo u pismi se zbilo. Ne mislim da nisu trebali biti tu, dapače, no, političarima Oliver sigurno ne bi slao pozivnicu. Kao što općenito politiku nije tija u svoju butigu. Istina, pjevalo se i Titu i o Titu, klelo se crljenoj bandiri, posvećivalo pjesme HVOovu “topniku sa Širokog Brijega”, njegova pjesma himna je Hrvatske ratne mornarice… no, čak i te usamljeni primjeri u stvari su – a što drugo nego – pjesme o ljubavi. Nije da nije bilo pokušaja da se i njegovu smrt upregne u dnevne obračune, poput usporedbi “pjevača koji spajaju i onih koji razdvajaju”. 28 godina nakon kraha te države, dopisnik Associated Pressa iz Zagreba izvješćuje o “ispraćaju estradne zvijezde bivše Jugoslavije”. Takvi će za nekoliko dana o obljetnici Oluje ponovno krenuti u lov na “one koji razdvajaju”, pokušavajući stvoriti dojam podijeljenosti nacije. Naravno, nema dvojbe, onaj koji pjeva isključivo o Ljubavi može samo povezivati ljude. “Premda Dalmatinac”, nije tugovala za njim i slavila njegove pjesme samo Hrvatska. No, činjenica jest: Oliver je zadnji koji je tvrdoglavo držao podignute sankcije prema Srbiji. I znao je odlučno povući crtu ako je on vjerovao da tako treba. Mnogi u prvi plan stavljaju tu njegovu odlučnost da ni po koju cijenu nikad više neće nastupiti u Beogradu. Time on nije htio izdati prije svega samog sebe, koliko god to možda bilo nepravedno prema brojnim tamošnjim njegovim obožavateljima. Ima doduše i Srba koji mu to nikad neće oprostiti, videći u tom samo srbomrstvo, no to su uglavnom oni koji ga nikad nisu slušali i ne mogu znati da u Oliveru prostora za mržnju nikad nije bilo. Politika je prljava i pokvarena, ne jednom je poručio, ne želeći sebe njome kontaminirati. No, on se sebi izborio za takav luksuz. Nama ostaju naše dnevne bitke, a Oliverova pisma bit će nam korektiv, utjeha i nadahnuće. Zbogom, kapetane, želim ti, neću bonacu ni mirnu luku, već najbolji vitar u puna jidra, kojim god plavetnim prostranstvima sada navigava.

Očito baš ništa od onog što bi pomoglo blokiranima u novi Ovršni zakon ne ulazi, ne uvažavaju se prijedlozi udruga ni struke, ponovno pobjeđuju skriveni Borgovi, interesne skupine koje od ovrha i blokada lijepo žive. Ništa od toga da se prvo otplaćuje glavnica, pa onda kamate, ništa od ograničenja uzleta troškova