Je li s Oliverom umro posljednji Dalmatinac?
Dalmatinci i Dalmatinke kakvi su bili u Oliverovo doba mogu i moraju biti izvor nadahnuća koji će ostavljati „trag u beskraju“
Epski narodni ispraćaj pjevačkog kralja sociologijski se mogu shvatiti kao uzvišeni sprovod Dalmacije XX. i ranijih stoljeća Još uvijek pod dubokim dojmom i nadahnućem poetičnog splitskoga, hrvatskoga i „regionalnog“ispraćaja nenadmašnog dalmatinskog i hrvatskog pjevača Olivera Dragojevića na posljednju plovidbu na Onaj svijet, Večernjakovi su me urednici zamolili da napišem nešto pod radnim naslovom „Što to znači biti Dalmatinac danas u Dalmaciji, Hrvatskoj i Europskoj uniji?“Spomenuta „narudžba“učinila mi se spoznajno poticajnom jer sam i sam – prateći prijenos veličanstvenog splitskog ispraćaja zemaljskih ostataka „Starog morskog vuka“i „Kapetana“u Velu Luku i na Onaj svijet, ali i u pjevačku vječnost, pa i buduće legende i mitove – u mojoj europskoj, sredozemnoj, hrvatskoj, dalmatinskoj i podgorskoj duši osjećao kako svim mi Hrvati-Dalmatinci – odajući zasluženu počast neponovljivom pjevaču – istodobno simbolički iskazivali nostalgičnu čežnju i melankoličnu tugu za Dalmacijom i Mediteranom „kakvi su nekada bili“. Njih – te Dalmacije i Mediterana našega i Oliverova djetinjstva i mladosti – odnedavno ili odavno nema, ali, eto, ostaju uglazbljeni, opjevani i pjevani u Njegovim i Njihovim pjesmama (Tinovim, Popadićevim, Fiamengovim, Zuppinim i inim) i glazbi (prije svega onoj Zdenka Runjića, Ljube Stipišića Delmate i Arsena Dedića).
U budućnosti bezbroj pitanja
Veliku, sjetnu, ponekad i zastrašujuću činjenicu da su civilizacije (u konkretnom slučaju sredozemna, dalmatinska, jadranska, bodulska-otočka, primorska, morlačka-vlaška), kao i ljudi, smrtne odavno je spoznao i osmislio genijalni francuski pjesnik, esejist i mudroslov Paul Ambroise Valéry (Sète, 30. listopada 1871. – Pariz, 20. srpnja 1945.). U tom pogledu, usudio bih se predvidjeti: Oliverov pjev tuđe i vlastite glazbe i stihova dobit će, recimo, tamo neke 2058., 2118. ili 2218. godine homerovski smisao. Kao što stoljećima, pa i tisućljećima, ljudi pokušavaju odgonetnuti tajne svijeta i civilizacije koju je opjevao Homer, legendarni i prema legendi slijepi antički pjesnik koji je živio (neki povjesničari i u to sumnjaju, smatrajući da su Ilijada i Odiseja rezultat timskoga rada) u osmom i sedmom stoljeću prije Krista, tako će i budući hrvatski lingvisti, antropolozi, sociolozi, povjesničari, biolozi, geografi, urbanisti, kulinarski stručnjaci, pa i glazbeni povjesničari pokušati proniknuti u „otajstva“ljubavi, tuge, žudnje, sreće, morskih vala, žala i dubina, ribara, težaka, veduta, leuta, picaferaja, spize, ćakula, ljubavnih jada, prvih poljubaca, rastanaka, nokturna, karoca, leuta, skalinada, volata, klapa, anđela, malih Luca, melankolija, pa i Nadaline, opjevanih i pjevanih u Oliverovim pjesmama. Ako pretpostavimo da naš svijet i civilizaciju u sljedećih nekoliko stoljeća ipak neće pogoditi neka smrtonosna apokalipsa – koja bi zasigurno uništila i sve nosače zvuka, videozapise i društvene mreže na kojima je zabilježeno antologijsko Oliverovo pjevanje o Dalmaciji i Sredozemlju njegova i našega vremena – ljudi će kroz pedesetak, stotinjak ili više godina, postavljati bezbrojna pitanja o tome kako su, kada, zašto i zbog koga nestali Dalmacija i Mediteran uglazbljeni, opjevani i pjevani u pjesmama Olivera Dragojevića. Oliver Dragojević, njegova „Smrt u Splitu“(da parafraziram naslov glasovite pripovijetke Thomasa Manna) i epski narodni ispraćaj tog „Posljednjeg Dalmatinca“kao „narodnog pjevačkog kralja“na posljednje putovanje na ovom svijetu, sociologijski se mogu shvatiti kao uzvišeni sprovod Dalmacije XX. i ranijih stoljeća koje više nema i nikad je više neće i ne može biti. Životni usud ili glazbeni bog Orfej htjeli su da Oliver umre mirno, u snu, dvije noći nakon noći krvavog Mjeseca (najveće pomrčine našeg satelita u ovom stoljeću), u srcu turističke sezone, neposredno nakon veličanstvenog trijumfa i brojnih svečanih dočeka Ponosnih 2018. Potreba ljudi i naroda – naviklog i umornog od ratnih, prognaničkih i iseljeničkih tragedija i „tranzi-
Budući će stručnjaci proniknuti u otajstva ljubavi, tuge, žudnje, morskih vala, ribara... Ispraćaj Olivera simbolično je i druga dimenzija svakodnevne kulture i hrvatstva Biti Dalmatinac danas u Hrvatskoj i EU i te kako ima veze s glazbenim pluralizmom
cijskog“gubitništva – za pobjedama i zajedništvom pretvorila se nakon srebrenog nogometnog trijumfa u odu radosti čije su glazbene ikone postali gorštak-Morlak Marko Perković Thomson i nazdravičarski zadarski pjevač Mladen Grdović. Splitski ispraćaj Olivera na simboličnoj je razini druga, komplementarna, dimenzija dalmatinskog glazbenog i pjesničkog izričaja, svakodnevne kulture, estetike, pa i domoljublja i državotvornosti, hrvatstva. Smisao tog diskretnog, intimnog, samozatajnog, pravedničkog, snošljivog, miroljubivog domoljublja-hrvatstva možda je najbolje izražen u odluci Olivera Dragojevića da nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku naprosto ne pjeva u Srbiji. Na pitanje novinara T-portala Vinka Paića “U susjednoj Srbiji postoje slične emisije u kojima kandidati također s velikom radošću pjevaju vaše pjesme i ističu da ste im velik uzor. Tamošnja vas publika već godinama željno očekuje. Postoji li mogućnost da im ipak zapjevate?“, smireno je odgovorio: “To sam već rekao i smatram završenom pričom. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da promijenim svoje mišljenje. Jednostavno, tamo mi se ne ide. A i sam bih sebe time jako iznevjerio.” (T-portal, 16. veljače 2018.) Slične je odgovore dao u nizu intervjua koje je dao nakon toga srbijanskim i bosansko-hercegovačkim novinarkama i novinarima. Kao što poetični i već danas legendarni splitski i svehrvatski (medijski i društvenim mrežama posredovani) ispraćaj Olivera na put dug 40 morskih milja do Vele Luke ima i te kako veze sa ruskim pobjedama i hrvatskim dočecima Ponosnih 2018., tako i pitanje koje mi je postavio glavni urednik Večernjeg lista „Što to znači biti Dalmatinac danas u Dalmaciji, Hrvatskoj i Europskoj uniji?“ima itekako veze s glazbenim i svakim drugim sredozemnim i dalmatinskim pluralizmom.
Identitetski mir Dalmacije
Naime, riječ je Dalmacija ženskog roda (nadam se da mi neće zamjeriti protivnici Istanbulske konvencije što na ovom mjestu ne koristim riječ „spol“), ali su gotovo svi tradicionalni dalmatinski – opći i pjesnički - stereotipi vezani uz muški rod – Dalmatinca i Dalmatince. Na strani Dalmatinki bili su oduvijek i dugo su ostali ljepota, muška čežnja, ljubav, majčinstvo, briga o obitelji, kući, domu i domovini. Potkraj XX. i u prva dva desetljeća XXI. stoljeća sve se je u vezi s Dalmacijom, Dalmatincima i Dalmatinkama promijenilo. Dvije su promjene ključne: stvaranje hrvatske države i globalizacija. Stvaranje, obrana i oslobađanje Republike Hrvatske, ali i priključenje naše zemlje Europskoj uniji, promijenile su samu srž dalmatinskog političkog hrvatstva. Postojanje hrvatske države okončalo je proces tisućljetnog povijesnog traganja Hrvata-Dalmatinaca za državnim i nacionalnim identitetom. Dalmatinci-Hrvati i Dalmacija kao svojevrsna kolijevka hrvatstva u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji pronašli su svoj IDENTITETSKI MIR i, nadam se, trajni politički i kulturni identitet. Iznimka od pravila je nevelika sljedba političkih apatrida jugobolnika koja raspad SFRJ još uvijek smatra osobnom i nacionalnom tragedijom. „Dalmatinstvo“– nazovimo to tako – kao povijesna i civilizacijska odrednica hrvatstva proširilo se diljem Lijepe Naše i daleko izvan njenih granica. Slavonski lađari pobjeđuju na neretvanskom Maratonu lađa; zagrebačke klape pobjeđuju na Omiškom festivalu klapa; dalmatinska, istarska i sredozemna gastronomija „imperijalno“su se proširile na cijelu Hrvatsku; klasična definicija Mediterana koji se metaforički protezao od „najjužnije palme do najsjevernije masline“odavno je prestala vrijediti. Hrvatski dio Sredozemlja – dalmatinski, primorski i istarski – danas je u stanju tjeskobnog iščekivanja. Mi Dalmatinci-Hrvati dobro znamo da smo dio jadranskog-sredozemnog svijeta i civilizacije koji su još jednom pogođeni teškim nevoljama brojnih ratova, terorističkih prijetnji i moguće velike seobe naroda 2.0. Dalmacija i Mediteran „kakvi su nekada bili“, ali i Dalmatinci i Dalmatinke kakvi su nekada bili u „Oliverovo doba“pripadaju prošlosti. Iz stvarnoga svijeta preselili su se na Onaj svijet, u mitove, legende. Iz tog „drugog svijeta“oni mogu i moraju biti izvor naše duhovne snage, ustrajnosti, radinosti stvaralačkog nadahnuća koji će u budućnosti ostavljati „trag u beskraju“(dalmatinskom, hrvatskom, sredozemnom, srednjoeuropskom i civilizacijskom) koji baštinimo od dalmatinskih povijesnih divova na čijim ramenima ponosno stojimo. Zato ću ovaj prigodni, naručeni esej, završiti riječima kojima je Gibonni (Zlatan Stipišić) ispratio Olivera: “Želija bi reći svome kapetanu da je sve kako triba…“Mi bismo (zagrebački) Dalmatinci rekli: nema zime za Dalmaciju, Dalmatinke i dalmatinsko hrvatstvo, pa i europejstvo.
Poetični ispraćaj Olivera ima veze s ruskim pobjedama i hrvatskim dočecima nogometaša Ljudi će se za stotinjak godina pitati zašto je nestala Dalmacija iz Oliverovih pjesama