Kroz Oliverovu smrt i uspjeh nogometaša dotaknula nas je povijest
Hrvatska je u samo desetak dana dvaput na najintenzivniji način izrazila svoje kolektivne emocije i jedinstvo – poslije uspjeha nogometne reprezentacije i poslije smrti legendarnog pjevača Olivera Dragojevića. Ujedinjuju nas vrhunske vrijednosti zbog kojih slavimo i zbog kojih tugujemo. I vjerojatno će to za dugo biti jedinstveni događaji, mogli bismo reći – neponovljivi. I nisu bez srodnosti. I igra (nogometna) i pjevanje po prirodi su nedužni, u njima nema ni varanja ni nametljivosti, ni laži ni obmana, ni podmuklosti. Oliverovo je pjevanje čisto kao nebo, udiše se kao zrak, osjećamo kao da mu jednako pripadamo kao i ono nama. I s nogometom, odnosno nogometnom reprezentacijom, poistovjećujemo se kao i s njegovim vrhunskim izvedbama. Svakoj su naciji potrebne osobnosti i događaji koji ih “nose”, koji daju smisao njihovu postojanju, njihovoj posebnosti kao posebnosti naroda. Oliver je tu posebnost izražavao utoliko više što u njegovim pjesmama nema ni napadnosti ni osvajaštva ni velikih riječi i “misli”. Njihova je genijalnost jednostavna kao što je jednostavan narod, svi njegova galeba doživljavamo kao svoga, svi govorimo “oprosti mi pape” kao što on pjeva, svima nam je potrebno njegovo “vjeruj u ljubav”... Nema u tim pjesmama ni dernjave, ni naricanja, ni provalija u koje upadaju pjevači sa svojim žalopojkama, ni zastrašujućih i glumljenih očaja. I kad lagano pjeva i kad pojača glas on je na zemlji, uz nas, dotiče nas kao i mi njega, kao da je s nama u nekoj lirskoj, umjetničkoj šetnji. Takav, on je osvajao srca svih naraštaja, od djece do starijih, svi su naraštaji nosili njegov “dres” baš kao što su nosili dres nogometnih reprezentativaca. Oliver je, kao i nogomet, bio vertikala kroz cijeli narod. Povijest će upamtiti masovno slavlje na- kon uspjeha nogometaša u Rusiji i masovno tugovanje nakon njegove smrti. Takva okupljanja u nacionalnom jedinstvu misli i osjećaja pamtimo, na primjer, iz vremena Hrvatskog proljeća, iz vremena stvaranja države, ona su nalik na okupljanja u povodu nogometnog uspjeha i Oliverove smrti, jer se s istom nevinošću poistovjećujemo s državom u trenucima u kojima s njom dijelimo sudbinu. U ne baš sretnoj zemlji u kojoj živimo takvi trenuci i države i nogometa i velike pjevačke legende su tako reći jedini u kojima smo isti s Hrvatskom jer smo isti s njezinim najvišim vrijednostima. Tada dolazimo do izražaja mi, građani, milijuni građana na koje bešćutna politika i ne misli i do kojih ne drži. Mi s Oliverom i njegovim nenadmašnim pjevanjem, mi s nogometašima i njihovim fantastičnim uspjehom upravo smo razlika prema državi koju vode takva politika i političari. I veliki pjevač bio je strasni poklonih nogometa i veliki navijač “Hajduka”. Sada mediji bilježe njegovu izjavu: “Ja sam jedan od najžešći, teži mi je poraz Ajduka nego kad na nekom festivalu slabije prođem. Da bi svoja tri prva mista za jedno Ajdukovo.” Sljubile su se pjevačka i navijačka duša u jedno, a zacijelo u tom jedinstvu presudnu ulogu igraju plemenitost igre i pjevanja, glazbe i nogometa, tih “suvišnih” stvari koje nama znače život a naciji daju veličinu. Poplave tuge, sjećanja i ljudi u medijima i na trgovima poslije Oliverove smrti i poplave oduševljenja poslije uspjeha naših reprezentativaca pružale su nam sličnu sliku nacionalne obuzetosti emocijama, sliku koju su tvorili isti ljudi. Vjerojatno nikada u povijesti nije bilo niti će ikad u budućnosti biti takve masovne srođenosti nacije sa svojim veličinama kao u tako kratkom vremenu u srpnju 2018. godine. Nogometaše smo ispratili u Rusiju a da nitko nije očekivao radost koju će nam prirediti. Olivera smo pratili i s njim živjeli desetljećima u kojima je u nas ušao osjećaj njegove besmrtnosti, osjećaj da njegove smrti nikada neće biti. Oliver je umro kad nogometaši više nisu bili glavni izvor sreće, kad su već polako postajali velika prošlost. I Oliverova smrt polako će postajati prošlost, ali kao i nogomet, ostat će veličina ne samo u hrvatskoj glazbenoj povijesti nego u hrvatskoj povijesti uopće. Na kraju, upitajmo se jesmo li i mi zaslužni i za nogometaše i za Olivera. Jesmo, i te kako. Jer, u malo čemu smo sudjelovali tako strasno, tako emotivno i tako sudbinski kao u njegovim pjesmama i kao u igrama nogometne reprezentacije. Stoga će srpanj 2018. godine ostati hrvatski povijesni mjesec kojeg su takvim učinili nogometni uspjesi, Oliverova smrt i naša radost i tuga u svom historijskom očitovanju.
Svakoj su naciji potrebne osobnosti i događaji koji ih “nose”, daju smisao njihovu postojanju i posebnosti