“Hrvatska vojska sposobna je samo za oslobađanje zapadne Slavonije”
Perry i Shalikashvili uvjeravali su Šuška da će „Srbi poraziti svaki hrvatski napad, a posebno uz podršku jugoslavenske vojske“ Mnogi s razlogom kažu da je Franjo Tuđman bio dobar šahist. Zasigurno je onda poznavao važnost i svrhu gambita ili otvaranja u kojem se na početku partije žrtvuju pješaci kako bi se u sljedećim potezima postigla neka dugoročnija (počesto i presudna) vrsta prednosti. U svakom slučaju, Tuđman se u politici često koristio metodom gambita. Najbolji je primjer za to način kojim je Hrvatska nastojala ishoditi trajno rješenje sukoba. Žrtvujući u čak četiri navrata pješake (ili kršeći obvezu mirnog rješavanja sukoba u siječnju i rujnu 1993. te svibnju i kolovozu 1995.), Zagreb je uvijek u vidu imao, osim vojnog uspjeha, i stjecanje dugoročnijih prednosti (opomena krajinskim Srbima i Beogradu, upozorenje međunarodnoj zajednici, primirenje nezadovoljstva domaće javnosti, rješavanje strateških problema države uzrokovanih agresijom, trajni mir u jugoistočnoj Europi). Ograničeni rat kao način dolaska do trajnog mira uvijek je bio ključni moto Tuđmanovih gambita. Najvažniji od svih poduzeo je početkom kolovoza 1995. Kako je dobro poznato, operacija hrvatskih snaga kodnog imena Oluja doista je imala važnost prekretnice. Uz ostalo, spasila je živote Muslimanima bihaćkog područja i time spriječila novu Srebrenicu, konačno omogućila povratak tisućama hrvatskih prognanika na područja nekadašnjih UN-ovih zaštitnih sektora Sjever i Jug te otvorila vrata strateškoj promjeni odnosa snaga. „Prvi put“, izjavio je američki diplomatski poslanik Joseph John Kruzel nekoliko dana nakon što je sve bilo gotovo, „shvaćam koliko je hrvatska ofenziva u Krajini duboko promijenila narav balkanske igre, a time i našu [američku] diplomatsku ofenzivu“. Manje je poznato da je pobjeda u ljeto te godine nanijela konačan udarac još jednom čimbeniku koji je godinama paralizirao mirotvorna nastojanja međunarodne zajednice. Najkraće rečeno, Oluja je srušila mit o srpskoj vojnoj nepobjedivosti u ratovima na području bivše Jugoslavije. Zato što su Srbi navodno nepobjedivi, Zagreb treba odustati od svake pomisli da oružjem ubrza proces reintegracije okupiranih područja, bio je stav koji je snažno utjecao na politiku međunarodne zajednice 1990-ih. Kad se detaljnije promotri dostupna dokumentacija, tada treba zaključiti da su međunarodni posrednici u srpsku nepobjedivost vjerovali iz nekoliko razloga. Najprije, u mjeri koja i najneupućenije promatrače mora šokirati, prevagu je odnijela iskrivljena slika o trajnoj nepobjedivosti Srba tijekom XX. stoljeća.
Stvaranje mita
Mladićevi, pa čak i Martićevi ratnici, smatrani su do početka ljeta 1995. nepobjedivima jer su takvi navodno bili njihovi imaginarni preci. Tako je snažan otpor srbijanskih snaga Austro-Ugarskoj 1914. projiciran na 1990-e ili je, pak, nekadašnji jugoslavenski mit o „vezivanju 16 (sic!) divizija Wehrmachta“u vrijeme partizanskog ratovanja sasvim selektivno prenošen u drugačije okolnosti. Zasigurno su, pak, velik utjecaj na mit o srpskoj nepobjedivosti imala događanja u BiH. Tu su bosanskohercegovački Srbi doista bili vojnički vrlo uspješni jer su do ljeta 1994. uspjeli zauzeti oko 60 posto BiH, a pripremali su i nova osvajanja (bihaćki džep i podrinjske enklave). Zanimljivo je pritom napomenuti da su trenuci srpskih vojnih poraza ili Pirovih pobjeda potpuno zanemarivani. Poput drugih naroda Europe, i Srbi su tijekom XX. stoljeća doživjeli nekoliko velikih vojnih poraza (poput sloma Kraljevine Srbije 1915. i sloma Kraljevine Jugoslavije 1941.), no takve usporedbe nisu nalazile mjesta u dobrom dijelu zapadnih medijskih napisa. Ali zanemarivana su i novija, gotovo recentna iskustva, poput s velikim poteškoćama završene okupacije Vukovara u jesen 1991. Neposredno prije i u vrijeme Oluje i neki predstavnici mirovnih snaga UN-a znatno su revnije naglašavali otprije prisutan stav prema kojem hrvatske snage navodno nemaju pretjerane šanse te da će ih Srbi uspjeti odbaciti, posebno ako se, kako se općenito očekivalo, u sukob uključi Srbija. Na dan početka operacije, tj. 4. kolovoza 1995., (naravno) anonimni časnik UNCRO-a izjavio je za britanske medije kako je očito da hrvatske snage pripremaju napad. „Ali“, dodao je, „njihovo je vrijeme odbrojano, jer Srbi reorganiziraju svoja sredstva, a stižu znatna pojačanja u ljudima i materijalu i iz Srbije“. Nije bilo nikakvih pojačanja iz Srbije, a takve istupe treba promatrati kao frustraciju mirovne misije UN-a pred neumitnom činjenicom da će hrvatske snage ubrzo njihovu prisutnost učiniti sasvim suvišhrvatska