Već nakon Bljeska dezerterstvo je u Krajini postalo uobičajeno
profit je dijelio uzak krug političara, zbog čega su se politički i razišli Mile Martić i Goran Hadžić. Njihova velikosrpska ideja jest bila ista, ali posvađali su se oko plijena koji će im osobno pripasti. Za to vrijeme stanovništvu je gorivo bilo nedostupno, odnosno dostupno samo pojedincima u službi. Gospodarstvom RSK divljala je hiperinflacija, do koje je dovelo nekontrolirano tiskanje dinara. Ispočetka, sam je Milošević primarnom emisijom financirao rat, a poslije, nakon što ih je iskoristio, odvojio je ekonomije RSK i Republike Srpske, koje su tada emitirale svoje valute. Prepušteni sami sebi, a uz posvemašnje gašenje bilo kakve normalne gospodarske aktivnosti iz koje bi mogla ostvarivati realne porezne prihode, Hadžićeva je vlada plaćala obveze običnim papirom.
Mirovine 3-10 DEM
Već prve godine nova „država” mogla se pohvaliti jednom od najvećih inflacija na svijetu. Primjerice, tiskali su i novčanicu od 50 milijardi dinara, koja je već za nekoliko tjedana bila bezvrijedna. Svaka tri mjeseca provodili su denominaciju valute brisanjem šest, devet pa i više nula. U nepunih dvadeset mjeseci postojanja samostalnog monetarnog sustava dinar RSK oslabio je više od 200 trilijardi (broj s 23 nule!) puta. Inflacija je u jednom trenutku (mjerena padom dinara u odnosu na čvrstu valutu, jer nisu postojala nikakva službena statistička mjerenja unutar okupiranog područja) dosegnula 313.000.000 posto – mjesečno! Gotovo 40 tisuća umirovljenika koji su do 1991. primali natprosječne mirovine ili iz redovitog radnog odnosa (bivši željezničari, prosvjetni radnici, milicajci...) iz Zagreba ili su bili takozvani savezni umirovljenici (primatelji partizanskih ili vojnih mirovina), propali su. Prosječna isplaćena mirovina spustila se do 1994. na samo 3-10 DEM, ovisno doslovce o satu u kojem je bila isplata. Crno tržište je cvalo. Za nekoliko sitnih novčanica jakih valuta, neposredno prije Oluje potajno čak i kuna, moglo se nabaviti deficitarne namirnice poput kave, šećera, ulja i drugoga. Bez imalo pretjerivanja može se reći da se do kraja 1994. cijeli sustav organiziranoga društva (osim represivnog aparata, policije i vojske) doslovce raspao. Umjesto države, koje su se groteskno igrali njezini „predsjednici republike, premijeri i ministri”, od RSK nastao je jedan veliki gospodarski i životno neperspektivan humanitarni logor, iz kojega su svi koji su mogli htjeli pobjeći, a ostatak je preživljavao. Prema količini naoružanja kojom je raspolagala, vojska Krajine parirala je HV-u, no moral ljudstva i logistička spremnost bili su na dnu Tijekom balvan-revolucije 1990. i puzajuće pobune prije proglašenja hrvatske neovisnosti, lokalne srpske jedinice nisu bile previše brojne i uglavnom su se sastojale od pripadnika milicije srpske nacionalnosti i naoružanih pripadnika Srpske demokratske stranke. Hrvatska policija i začeci oružanih postrojbi vjerojatno bi se brzo obračunali s tim pokušajima, kao što su u ožujku 1991. i učinile u Pakracu da nije bilo zaštite JNA. Jugoslavenska vojska tih je mjeseci postajala srpska oružana formacija raspoređujući se sustavno, pod izgovorom „sprječavanja sukoba između hrvatskih i srpskih ekstremista”, na područja predviđene buduće Velike Srbije.
Tisuće utvrđenih bunkera
Kad je došlo do otvorenoga rata, većinu snaga koje su napadale Hrvatsku činile su redovite jedinice JNA, samo djelomice popunjene i lokalnim srpskim rezervistima. Nakon stabiliziranja bojišnice i prebacivanja ratnih aktivnosti JNA na okupiranje područja u Bosni i Hercegovini, počinje se ustrojavati RSK kao „država”, a kao glavni dio te države stvaraju svoju vojsku. Do 1995. uspjeli su organizirati dio vojne strukture. Planovima je tako bilo predviđeno ustrojavanje vojske veličine 80.000 ljudi (uz jedva četvrt milijuna Srba koji su naseljavali okupirana područja) predvođene školovanim oficirima JNA koji su porijeklom iz Hrvatske, njih ukupno 1227. Prema naknadno objavljenim dokumentima samih zapovjednika VRSK, popunjenost postrojbi nikada nije bila veća od 80 posto, a pred samu Oluju, što zbog fizičkog nedostatka mobilizacijskog kontingenta, a što zbog dezerterstva (svi koji su mogli iskoristiti veze i poznanstva nakon Bljeska nastojali su napustiti okupirani teritorij radi „školovanja, posjeta rodbini” i slično), u sastavu su imali samo oko 34.000 vojnika. Osim ljudstva, problem im je bila i logistika jer je vojska bila predimenzionirana za tako nerazvijenu i neorganiziranu „državu”. Uoči Bljeska na sjednici krajiške vlade istaknuto je kako su ukupne zalihe goriva oko dvadeset tisuća tona, zalihe za manje od tri mjeseca, da su avioni stari tridesetak godina i neupotrebljivi, a da dostava streljiva na bojište neće biti moguća u količini koja je potrebna pri punim borbama. Od predviđena 624 milijuna maraka godišnjih potreba za VRSK osigurano je samo oko 280 milijuna DEM. Ipak treba istaknuti činjenicu da snage VRSK nisu bile zanemarive. Organizacijski je bila podijeljena u pet aktivnih korpusa: 7., 15., 21., 39. i 11., te u Bljesku uništeni 18. korpus. Prema svim vojnim doktrinama, kod ukopanog i odlučnog branitelja nekog teritorija, minimalna prednost u broju vojnika i oružja koja bi jamčila uspjeh morala bi biti tri naprema jedan u korist napadača. Osim problema s ljudstvom, zapravo je Vojska RSK sve do pada imala znatna materijalna sredstva u svim vrstama oružja i gotovo paritet s Hrvatskom vojskom: više od 70 tenkova, od čega 32 modernija M81, stotinjak oklopnih transportera, više stotina topova i teških minobacača, stotinjak višecijevnih bacača raketa, 14 zrakoplova, više od tisuću i pol teških strojnica, pa čak i oklopni vlak na ličkoj pruzi! Uza sve to, tijekom četiri godine okupacije sagradili su i nekoliko tisuća utvrđenih bunkera i položaja duž oko 600 kilometara duge bojišnice.
Leci iznad poligona
Međutim naoružavanje HV-a teklo je brže i sustavnije, hrvatska ekonomija podržavala je ubrzanu nabavu tehnike i streljiva, a politička suradnja sa Zapadom otvorila je put usvajanju doktrinalnih inovacija. Vojno-redarstvena operacija Bljesak u svibnju 1995. pokazala je koliko je HV napredovao u primjeni modela kombiniranih operacija pješaštva, topništva, oklopnih snaga, pa čak i rudimentarnog zrakoplovstva. U pokušajima da spriječi paniku i otkloni slabosti koje su dovele do okučanskoga kolapsa, Vojska RSK uvela je preustroj stvaranjem „udarnog” Korpusa specijalnih snaga sa sjedištem u širem području Slunja. Namjera je bila ne samo ojačati lokalnu obranu već koncentrirati najbolje vojnike i tehniku te stvoriti mehaniziranu postrojbu za eventualni protuudar ako se Hrvatska odluči na vojno oslobađanje teritorija; na tom je mjestu hrvatski državni teritorij najuži prema Sloveniji, pa bi postojanje takve moćne postrojbe, mislili su u političkom čelništvu RSK, služilo kao sredstvo odvraćanja Hrvatske od vojnoga rješenja. Svaki promidžbeni uspjeh među stanovništvom narušen je kad su na prvom postrojavanju, to jest paradi novoga „elitnoga” korpusa nad gledalištem počeli s neba padati hrvatski leci! Umjesto ohrabrenja, nazočni su vjerojatno samo pojačali vlastiti osjećaj rasula i skore neumitne propasti.
Logistički potencijal društva
Oslobođenje Bosanskog Grahova i vrhova Dinare značilo je da je Knin, kao glavni grad RSK, ali i simbolički centar velikosrpske pobune, u poluokruženju i u dometu hrvatskog topništva, a propast ženevskih pregovora najavljivao je skori oružani obračun. Jedina šansa bila im je pokušati odlučnu obranu kako bi sukob visokog intenziteta trajao što dulje i kako bi uvukli SRJ i Miloševića u opći rat. U tom trenutku, čak i da nije postojao snažan svjetski pritisak na Slobodana Miloševića da se ne uključuje direktno, Savezna Republika Jugoslavija jednostavno ne bi mogla intervenirati. Priznao je to i sam Milošević prema objavljenim transkriptim. Nisu imali ni goriva ni streljiva za djelovanje cijele vojske SRJ dulje od tjedan dana. Na koncu, u suvremenom ratu ionako nije važno samo imati velik broj vojnika i dostavljati im hranu i streljivo, već je još važniji ukupan logistički potencijal društva i države. Hrvatska je vojska u operaciji Oluja angažirala više od 130.000 vojnika, a uz to angažirano je i više od pet tisuća kamiona i šlepera, što iz redovitog arsenala Hrvatske vojske što rekviriranog u danima priprema operacije, koji su prevozili i do 50.000 tona streljiva, goriva i ostalog materijala na dan. Objavljen je podatak da je samo jedna bitnica minobacača (bjelovarska) u prvom danu Oluje trošila oko 10 tona streljiva – na sat! Sve je to za Vojsku RSK bila znanstvena fantastika.