Bernie je kum Trogiraninu, a zbog mosta gužve više nema
Bilo bi lijepo kad bi u glavnoj ulici turisti mogli ući u neki fini butik, a ne samo u dućane ‘sve po devet kuna’, žale se domaći u Trogiru
zračna luka vrlo blizu. Poznat je po tome da ide na pijacu, pa se sretnemo. No svatko gleda svoja posla. Priča anegdote: – Zaustavi me jedna gospođa, izvadi zlatnu American Express karticu i kaže: ‘Gospodine Ecclestone, ja bih se s vama podružila. Imam novaca, to me ne zanima, ali željela bih biti u vašem društvu’. A što ću ja? Imam i ja karticu, ali Zagrebačke banke, i to onu za mirovinu. A ta nije zlatna... – priča Ive. Ostavljamo se priđe o ‘falšom Ecclestoneu’, jer barba Ive ima toliko toga za ispričati. Na stranu izgled, živio je po cijeloj Europi, danas je na relaciji London-Zagreb-Čiovo, godinama je radio i u Amsterdamu, a tek je tu genijalna priča.
Picassovi aktovi u rukama
– Počeo sam u Amsterdamu prati suđe, pa sam bio kuhar, pa konobar, pa slikar. Na kraju sam imao vlastitu radnju u Amsterdamu u kojoj sam uokvirivao umjetničke slike. – Došao čovjek s tri Picassa. I donese taj Nizozemac tri - Picassa. Crteži, aktovi... I? – Pita: ‘Kad će biti gotovo’, ja odgovorim:‘U četvrtak iza 13 sati’, i ode. Nema potvrde, nema garancije. Ništa, samo moja riječ. Vise li sad ti crteži kod vas kod kuće na zidu? – Haha, ma kakvi. Nisam ja takav. Napravio okvire, uokvirio Picassa tri puta i čovjek došao u četvrtak, platio i zadovoljno otišao. Sad vise u njegovoj kući, pretpostavljam. Cijena? – 180 guldena. Otprilike 600 kuna. Dakle, 200 po okviru. Za 200 kuna ste uokvirivali Picassa? – Da, to je bila cijena okvira u mojoj radnji. Neovisno tko je autor, ti ili on – smije se Dražić. Mostovi spajaju ljude! Što ih je više, to bolje. Gradimo mostove! OK, ovo sad već zvuči hipijevski, no Trogiru je novi most donio spas. To nam treba. – Ništa nije pomogao! Ma možda tek deset posto – veli jedan u centru. – Ajde, muči. Šta pričaš, spasio nas je – odgovara mu drugi.
Grad od točno 365 koraka
Pričaju domaći: – Nekad je bila gužva svaki dan, sad je samo jedan dan u tjednu, subotom. Svaka čast – vesele se. Kad se, dakle, čovjek parkira, a to više nije problem, jer zaista za dvije minute može doći do parkirnog mjesta u Marini na Čiovu, ulazi u - grad koji je muzej na otvorenom. Arhitektura ovog mjesta je nevjerojatna. Koliko god to čovjek puta vidio, opet ga očara ljepota. Zvuči kao klišej, sladunajvo, ali zaista je ambijent iz snova. Zgodan je podatak i da vam u Trogiru s jedne strane staroga grada do druge treba ravno 365 koraka. Ipak, postoji opasnost, grad tone. Milimetar svake godine, reći će domaći. – Bilo bi lijepo kad bi u glavnoj ulici turisti imali što za vidjeti, kad bi mogli ući u neki fini butik, a ne samo u dućane ‘sve po devet kuna’ – žale se domaći na ‘istanbulsku’ ponudu za turiste. Hvale ovdje restoran Kalebotu, hvale i Moniku.
Kaja, bit ću ti kum!
A onaj kojeg posebno hvale je - čovjek koji se zove Kaja Cicilijni. Po njegovom je djedu, također Kaji, sniman i film ‘Kaja, ubit ću te!’, no on je zgodan jer poznaje svu svjetsku elitu. Radi ovdje na rivi, vezuje brodove, pa tko god dođe, prvog vidi - Kaju. Čak je i Bernie Ecclestone kum njegovoj djeci. Ništa čudno, obiteljski su prijatelji, a slavni šef Formule 1 kod njega dolazi i na objed. Vele u Trogiru da je Kajina supruga vrsna kuharica, a da Bernie obožava blitvu, sardele i krumpir.