Zar u Hrvatskoj zaista mora biti tako teško i umrijeti?

Postupak za koji trebaju dva sata osmišljen je da traje tri dana. Digitalizacijom se neće riješiti taj nered, nego tek reorganizacijom

Nedavno sam prošao kroz pakao hrvatske administracije. Da okolnosti nisu tako strašne, bio bi to materijal za komediju. Moj je otac umro 24. srpnja. Potpisao sam nekoliko dokumenata na jedinici intenzivne njege zadarske bolnice gdje su mi dali papire koje sam trebao odnijeti na prijamni. Na prijamnom šalteru potpisao sam još neke papire, a tada su me uputili na Odjel patologije. Tamo su ovjerili neke, ali ne sve dokumente. Tijelo mog oca nije moglo biti otpušteno sve dok se na prijamnom ne stavi još jedan pečat – ista zgrada, drugi ured. Kad sam napomenuo da se vrtim u krug, rečeno mi je da moja sve veća hrpa papira sada treba drugačiji niz potpisa od onog s prijamnog. Natrag na prijamni, ponovno, papiri su ovjereni, a mene su tada poslali natrag na – patologiju. Odbijao sam se između

prijamnog i patologije poput teniske loptice na Wimbledonu... bez pobjednika. Nakon bolnice stigli smo u županijski matični ured pet minuta do 12. Zaštitar je pokazao na znak: „Rad sa strankama od 8.00 do 12.00”..., a ručak je od 11.30 do 12.00. To je značilo da moram naći susretljiva matičara koji će nam pomoći izvan uredovnog radnog vremena sa strankama. Na moju sreću, pronašao sam ga. Moj je otac bio i kanadski državljanin pa sam mislio da je međunarodni smrtni list dobra ideja. Onaj susretljivi matičar nije vjerovao da će Kanada prihvatiti međunarodni smrtni list. Njegov je savjet bio da odnesem hrvatski smrtni list u Ministarstvo pravosuđa u Zagrebu koje će potvrditi da je matičar ovlašten izdati smrtni list. Zatim bih tu potvrdu odnio u Ministarstvo vanjskih poslova na neku vrstu “ovjere”, a tada, tek tada, bih ga mogao odnijeti u kanadsko veleposlanstvo. Trebala mi je apostille – šlag na administrativnoj torti. Moj čovjek kod matičara nazvao je svoju prijateljicu na Županijskom sudu koja je pristala pričekati nas. Stigli smo do suda, gdje nas je zaustavio zaštitar. „Imamo kriminalce u zgradi i ulaz djeci nije dopušten”, rekao je. „Pa, možete li pripaziti na mog sina dok odem gore do vaših kolega?” „Ne pružamo usluge čuvanja djece”, odgovorio je. Na kraju mi se čovjek smilovao. Ostavio sam svog šestogodišnjeg sina s policijom kako bih mogao nastaviti svoju potragu. U uredu se šarmantna i ljubazna sudska službenica složila da kanadsko veleposlanstvo ne bi prihvatilo međunarodni smrtni list. Sam sam razgovarao s kanadskim veleposlanstvom i oni su mi rekli da hoće. Nazvala je Ministarstvo pravosuđa u Zagrebu koje je potvrdilo da sam ja (i po svoj prilici kanadsko veleposlanstvo) u krivu. Trebalo je sedam sati ovjeravanja kako bih dobio smrtni list u Hrvatskoj. Svi do jednog koji su me tog dana uslužili bili su profesionalni, uljudni i od velike pomoći – ali sustav je nemoguć. Uspio sam sve to progurati u jednom danu jer sam bio uporan. Koliko naših građana prihvaća “vratite se sutra” kao da njihovo vrijeme ništa ne vrijedi. Postupak za koji trebaju dva sata osmišljen je da traje tri dana. Ljubazni i susretljivi državni službenici s kojima sam došao u kontakt žrtve su sustava u istoj mjeri kao i mi. Digitalizacija tog administrativnog nereda nije odgovor, potpuna reorganizacija jest. Za kraj – Kanađani su prihvatili međunarodni smrtni list.