Srećom, i Hrvati i Srbi imaju mlade i pametne poput Čilića i Đokovića
količine medija koju pokušavam pratiti, postoji velika vjerojatnost da ih ne bih stigao pregledati prije nego što isteknu. Već dulje vrijeme pratim zanimljive tekstove gospodina Mirka Galića na stranicama Večernjeg lista i često u njima nalazim i neka svoja promišljanja. Međutim, u subotu 4. kolovoza, naslov teksta gospodina Galića bio je neuobičajeno pesimističan, citiram: “Teslin duh ne može u Knin: između Hrvata i Srba još stoje balvani”. Upravo, nedavno održano Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji pokazalo je da su građani Republike Hrvatske bili jedinstveni u poticanju nogometaša i njihove izvanredne igre bez obzira na nacionalnu, vjersku i drugu pripadnost. S tim u skladu je i objava na Instagramu tenisača Marina Čilića: Tri tenisača traže četvrtog. Inicijalni odbor uz Marina čine Dejan Lovren i Šime Vrsaljko. Među hrvatskim reprezentativcima za nastup se prijavio i Novak Đoković, Srbin iz Srbije koji je tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva bodrio i poticao nogometaše Republike Hrvatske. Istina je, da su sportaši oduvijek bili druželjubivo i prijateljski orijentirani, kao što su danas većina mladih, međutim građani koji su prošli srpsku agresiju na vlastitom teritoriju još uvijek teško prihvaćaju zaborav! I sama sam često u mislima prošlosti i vrijeme mi ne može pomoći, posebice 4. kolovoza, kada se ove godine navršila 25. godina smrti moga sina Mislava. Neka nam poticaj za plemenitost i prijateljstvo bude primjer događaja koji se desio 1998. godine kada je tridesetogodišnji Palestinac, Farid stradao na putu iz Gaze u Izrael. Faridova obitelj darovala je njegove organe izraelskome Medicinskom centu “Rabin” koji ih je presadio četvorici izraelskih pacijenata. I na kraju, sjetimo se riječ francuskog književnika i filozofa Albert Camusa (1913.-1960.): Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti Hodaj pokraj mene, i budi mi prijatelj!