Zastupnik RH na predstavi “Oluja je pogrom”

Oliver Frljić dobio je konkurenciju u liku Aleksandra Vučića s tragikomedijom u Bačkoj Palanci. A sve je to, posve ozbiljan i razborit kako to samo on zna biti, i s nevinim izrazom lica kao da sluša otkrivenje, a ne hrpu besramnih besmislica na štetu vlastita naroda i države slušao naš saborski zastupnik Milorad Pupovac. Kao da je 1990., vrijeme agitpropa Jesu li Aleksandar Vučić i Milorad Dodik odustali od ideje “Svi Srbi u jednoj državi” koja je prouzročila tolike žrtve?

Događalo se u ratovima da pobjednici kroje povijest, pa onda i budućnost, ali teško je povjerovati da bi i povjesničari mogli naći ridikulozniji primjer od onoga 4. kolovoza u Bačkoj Palanci, gdje su u organizaciji srbijanskog državnog vrha trebala održati komemoracija za stradale u akciji Oluja prije 23 godine. Umjesto toga dogodila se tragikomedija pod nazivom “Oluja je pogrom”, u kojoj se u ratu poraženi agresor Aleksandar Vučić – tada šegrt ratnog zločinca Vojislava Šešelja koji je junački uoči Oluje na okupiranom hrvatskom teritoriju u Glini huškao hrvatske Srbe, bodreći ih kako nikada Srpska Krajina neće biti Hrvatska – maestralnom glumom uz naglašenu i neizostavnu svesrpsku patetiku pretvorio u političko janje. Oliver Frljić dobio je opasnu konkurenciju. Bila je to rijetko viđena sprdačina s povijesnim, pravnim i političkim činjenicama, u kojoj je Vučić očekivano posve ignorirao svoju ulogu, ali i zločine koje su njegovi sunarodnjaci počinili na hrvatskom teritoriju za okupacije uoči oslobodilačke akcije Oluja. Vučić i Srbija nisu prezali ni od političke zlouporabe suza “krajiške” djevojčice, čije je emotivno svjedočanstvo bolno kao i bilo kojeg drugog djeteta, koje je uvijek žrtva bez obzira na ulogu roditelja u ratu. Istodobno, Vučić je uspio reći i kako Srbija “možda i može bez Krajine”, ali ne i bez Krajišnika, te kako oni ma gdje bili trebaju znati da su “Svi Srbi s njima”, dok je predsjednik Rejim publike Srpske Milorad Dodik iznio uvjerenje kako će Srbi naći snagu da “objedine svoje državne prostore”. Jesu li oni odustali od ideje “Svi Srbi u jednoj državi”, koja je i prouzročila tolike ratne žrtve, nije nerazumno pitati. A sve je to, posve ozbiljan i razborit kako to samo on zna biti, i s nevinim izrazom lica kao da sluša otkrivenje, a ne hrpu besramnih besmislica na štetu vlastita naroda i države slušao naš saborski zastupnik Milorad Pupovac. Dok je Vučić govorio kako “više nikada nikakvih “oluja” za Srbe, zato što su Srbi, neće biti”, te dodao: “Stajaćemo, Milorade, uz svoj narod i nećemo dozvoliti nikome da ga progoni i ubija”, čovjek ne zna bi li se više smijao srpskom “zaštitniku” ili našem “ohrabrenom” zastupniku koji je to sa zahvalnošću slušao. Kako nisko čovjek može pasti unatoč svoj pameti. Kao da smo u 1990., za vladavine Miloševićeva agitpropa. Na tu političku tragikomediju Pupovac trepnuo nije ni dan poslije kao da je znao kako je “što je previše, previše je” i da će se “morati odrediti prema Vučiću” najgore što mu se može dogoditi. Čak su i barem neki Srbi iz Gline koji su 1995. pljeskali Vučiću kad im je obećavao Veliku Srbiju, morali trepnuti na novo Vučićevo obećanje. Jesu li se barem oni suočili bar na trenutak s povijesnom istinom pa im je došlo da Vučiću kažu u lice sve što ga spada? Ili su mu pljeskali na još jedno obećanje, nakon što ih je, kako se ispostavilo 1995. lažnim obećanjima i sam uvalio u tešku životnu tragediju, za koju sada krivce traži u Hrvatskoj, a da je elementarne pravde sami Srbi u Srbiji bi mu sudili za ratno huškanje umjesto što su ga izabrali za predsjednika. Vučić i njegova nekoć radikalna, agresivna i imperijalistička politika koju je pod Šešeljevim skutima zagovarao, doprinio je boli i tuzi koju svakog 4. kolovoza proživljavaju Srbi. Srbijanski vrh i većina medija poziva se na utvrđenja sudova samo u dijelu koji njima odgovara. Ne spominju zločine za koje je “krajiško” vodstvo osuđeno, spominju nepravomoćnu presudu protiv hrvatskih generala, a i presudu Međunarodnog suda pravde citiraju samo u dijelu koji im odgovara, prešućujući ključnu razliku. U Hrvatskoj su počinjeni zločini nad Srbima, ali i u procesima pojedincima, kao i u procesu u Međunarodnom sudu pravde nije zaključeno da su oni bili proizvod udruženog zločinačkog pothvata, odnosno bilo kakve državne, bilo političke ili vojne organizacije s hrvatske strane. S druge strane, sudski je utvrđeno kako postoji obrazac postupanja JNA i srpskih snaga u stvaranju etnički čistog srpskog područja na hrvatskom teritoriju, samo što zbog visoko postavljenih kriterija nije dokazano i postojanje genocidne namjere, jer se inzistiralo na dokaznom standardu isključive namjere, a ne kao za pojedince na standardu “izvan svake razumne sumnje”. Štoviše, Srbija nije niti osporavala napade s namjerom protjerivanja hrvatskog stanovništva, već se samo branila kako to nije rađeno s namjerom istrebljenja Hrvata. Vučićeva predstava u Bačkoj Palanci i nazočnost hrvatskog zastupnika u publici, ne doprinose miru. Čak je i Crna Gora poslala vojnog predstavnika na proslavu Oluje u Knin, ali Pupovac još nije smogao snage za taj iskorak, dakako, s mislima na žrtve za i nakon Oluje.