Oluja za Srbe nije najveća tragedija nego jedan od boljih epiloga rata

Srbi nikad neće s Hrvatima proslavljati Oluju. Svake se godine protura tezu da bi prilagodbom proslave, drukčijim folklorom i pomirljividužni porukama bilo moguće privoljeti Srbe da se i oni uključe u obilježavanje pobjede. To je nerealno očekivati iz više razloga. Oni koji su se pobunili i potom izbjegli na Oluju će uvijek gledati kao na događaj koji im je obilježio živote u negativnom smislu. Većina onih koji nisu bili dio pobune ipak iz solidarnosti sa svojim rođacima i ljudima s kojima dijele podrijetlo neće 5. kolovoza skakati od sreće. S Hrvatima će otvoreno slaviti samo Srbi koji su se s nama borili protiv agresora i nadišli etničke podjele stavljajući svoju zemlju i susjede ispred krvnih zrnaca. U svakom slučaju Srbi ne bi trebali Oluju pretvarati u najveću nacionalnu tragediju. Ona to i nije bila. Dapače, Oluja je za veliku većinu Srba bila jedan od najpovoljnijih mogućih epiloga rata u Hrvatskoj. Srbi lojalni Hrvatskoj mogli su konačno odahnuti jer su često ni krivi ni bili pod povećalom zbog svog etničkog podrijetla. Peta kolona učestala je pojava u ratu, ali nemala je nepravda kad vas u nju svrstaju bez ikakve razumne osnove isključivo na temelju krvnih zrnaca. Rat u ljudima budi i ono najbolje i ono najgore, a lojalni Srbi nerijetko su bili žrtve ovog drugog. Oluja je dovela do kraja rata pa se i njihov život mogao konačno vratiti u normalu. Odmetnuti Srbi mahom su organizirano izbjegli, a svi koji nisu počinili ratne zločine mogli su se već nakon nekoliko godina vratiti na svoja ognjišta. Privatna imovina im je vraćena, a ako je u ratu uništena, država ju je obnovila. Dobili su visoku razinu manjinskih prava i priliku da žive u uređenoj državi. Oni koji su ipak odlučili ne vratiti se, danas koriste hrvatske dokumente za odlazak na rad u zemlje Europske unije. Iako njihovu nesreću proizašlu iz ratnog poraza ništa ne može umanjiti, više je scenarija za njih bilo puno gore od munjevite hrvatske vojno-redarstvene akcije s minimalnom materijalnom štetom i rijetkim civilnim žrtvama. Bespoštedna borba za svaki zaseok odnijela bi puno više života i dodatno zatrovala međuetničke odnose s istim rezultatom. Da je tzv. RSK nekim čudom i opstala, za Srbe s tih područja to bi značilo nastavak života u strahu i neizvjesnosti pod vlašću bandita koji nisu imali ni znanja, ni želje, ni kapaciteta vladati kao civilizirani ljudi, dok bi ih Beograd i dalje bestidno koristio kao monetu za potkusurivanje. Život u mafijaško-batinaškoj tvorevini Srbe ne bi usrećio, a Hrvatska bi bila paralizirana država poput BiH i svjetlosnim godinama daleko od EU. Tenzije među narodima bile bi ogromne, a najvišu bi cijenu platili upravo Srbi iz ruralnih sredina čiji su negativni demografski trendovi odavno izraženiji nego u ostatku Hrvatske. Živjeli bismo trajno zavađeni u zrakopraznom prostoru između civilizirane Europe i neke nove Jugoslavije koja bi visjela u zraku zbog nefunkcionalnosti većine država nastalih raspadom SFRJ-a, a u to bi vrijeme ruralni Srbi potiho nestali. Kirurški precizna hrvatska pobjeda u Oluji otvorila je oči i većini Srba u Srbiji koji su shvatili da ih je Milošević odveo u propast izdavši usput one koje je motivirao i opremao za pobunu. Nekakav čudnovati opstanak tzv. Srpske Krajine značio bi nastavak rata drugim oružjem i Srbija se nikad ne bi riješila Miloševića i polusvijeta koji je izgmizao ispod njegovih skuta. I ovako se teško nosi s tim nasljeđem. Velikosrbi su jedini koji su s Olujom zaista izgubili. San o Velikoj Srbiji ostat će neostvaren. Ali čak su i oni nešto dobili. Novi mit kojim mogu trovati srpski narod i tako se održavati na vlasti.

Velikosrbi su jedini koji su s Olujom izgubili. Ali čak su i oni nešto dobili. Novi mit kojim mogu trovati srpski narod i održavati se na vlasti