Torcida i Splićani baš se trude da od kluba ostanu samo uspomene
Ni kraljevi, ni carevi, ni raznorazne države, nikakvi lupeži neće nam uzet naš Ajduk! Riječi su to iz Smojina Velog mista, nešto urezano u splitskoga čovika i njegov mentalitet, eto, više od jednog stoljeća. Preciznije, 107 godina i 173 dana, koliko postoji “majstor s mora”. “Hajduk živi vječno” mitska je krilatica Splićana i Torcide, bezrezervna ljubav, koja je nekom tko se tamo nije rodio prilično nadrealna i teško dokučiva. Kada maknemo mit, povijest, onda postoji samo realan trenutak, a on će prilično izravno i bolno glasiti ovako: Hajdukova sezona zapravo traje kraće od turističke sezone. U posljednjem obraćanju prije početka sezone Hajdukov trener Željko Kopić poprilično je samouvjereno izjavio: – Pripreme smo odradili odlično, naravno da razmišljamo o naslovu prvaka. Dva tjedna kasnije: Hajduk ima jedan bod od mogućih šest. – A što je mogao reći, da se neće boriti za naslov – pitao me kolega. Slike Hajdukovih ljeta su iste. Najprije Ultra uništi teren do kraja, potom stignu jedva dvije ili tri mitske utakmice oko kojih se ponovno ujedine svi hajdukovci. Toliko temperamentno, da se ulaznice razgrabe, Torcida pripremi koreografiju svih koreografija, a onda neki golman dobije gol-lob udarcem s centra, ili se ispriječi neka branka. Tuga se nadvije nad Poljud, ostane bolna istina da će Hajduk teško probiti bunker Rudeša, Istre ili Intera. Za to će vrijeme Dinamo i Rijeka pobjeći na nedostižnu prednost, a usput će ih Hajdukovi igrači moći gledati pred malim ekranima u utorak, srijedu ili četvrtak. Torcida će biti izluđena neuspjesima, tražit će igrače po gradu, nekima, ako budu imali sreće, opalit će dvi-tri triske, drugima razbiti nos i prevrnuti automobil, a predsjednik kluba, kojeg zapravo ne poznaju, morat će paziti gdje hoda, s kim razgovara i s kim se druži, a njegova žena neće smjeti po ručak u klupsku kantinu. To je zapravo realnost jednog kluba koji je ostao bez svoje kralježnice. U godinama svojih najvećih uspjeha, pobjeda, osvojenih titula i stjecanja tog mitskog značaja sve se znalo. Prvi čovjek kluba bio je domaći čovik, imao je iza sebe privredu, državu i grad. Imao je i trenera koji je morao biti iz tog podneblja. Svi najveći Hajdukovi treneri bili su “od doli”. Isto je tako okosnica te momčadi bila sastavljena od “bilih tića”, koji su se podjednako divili klubu za koji igraju, ali su i posebno poštovali predsjednika, trenera i sve one koji su vodili klub. Ako postoji neko idealno razdoblje, onda je to ono od 1970. do 1980. godine, kada se na Starom placu igrao pravi nogomet. Jednom je Boris Dežulović napisao da će sve odnit vrag kad se Ajduk preseli u poljudsko blato. I nažalost – i bi tako. Danas klub vodi Torcida, predsjednici su pogubljeni i uplašeni, domaćih igrača gotovo i nema. Kada se i pojavi neki Ante Palaversa, baš zvuči onako splitski, nestane za nekoliko dana. Ili Toma Bašić, jedan od rijetkih talentiranih koji je na izlaznim vratima (spominje se Bordeaux). Kao i generacije “bilih tića” kojih ima, ali nema ih tko sačuvati. Sumnjivi sportski direktori dovode još sumnjivije nogometaše iz inozemstva pa se momčad ne može posložiti. Eto, tako se današnji Splićani i Torcida trude da klub bude uspješan baš onoliko koliko je sada uspješan, kao da su jednostavno odlučili čuvati uspomenu na neka davna vrimena kada je klub pobjeđivao, osvajao prvenstva i bio “majstor s mora”.
Hajduk bez domaćeg trenera, bez svoje dice i bez stvarnog gazde ne može biti ozbiljan klub