Notorni Vučić nije naša briga, ali Milorad Pupovac, na žalost, jest

Ako ne ranije, sada je posve bjelodano kako je Aleksandar Vučić najgore što se Srbiji, kao i svim državama u okruženju pa i Hrvatskoj, moglo dogoditi nakon Slobodana Miloševića. U trenucima dok gubi novovjekovnu “kosovsku bitku”, ratnom huškaču iz Gline danas preostaje činiti isto ono što je, na žalost, uspješno činio 90-ih na teritoriju Republike Hrvatske: trabunjati o ustaškom karakteru hrvatske države. Ovih je dana u Bačkoj Palanki na danu sjećanja na žrtve Oluje usporedio Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, neometan prisustvom izraelskih i američkih dužnosnika na proslavi u Kninu, premda je to prisustvo signaliziralo jasan otklon od bilo kakvih etičkih dvojbi oko karaktera pa i nužnosti posljednje velike operacije HV-a. S Vučićem iznenađenja nije moglo biti, no što je u Bačkoj Palanci radio Milorad Pupovac? Ima li i tu prostora za iznenađenje? Zapravo i nema. Gdje mu je mjesto, pokazao mu je Vučić usred Hrvatske u veljači ove godine, kada mu je javno odaslao nekoliko vrlo jasnih poruka. Tada izgovorene opaske djelovale su poput patroniziranja, pokazivanja mišića, pukog ponižavanja i neukusnog razgolićivanja lidera hrvatskih Srba s ciljem rušenja njegova autoriteta, iznošenja prljavog veša u Vrginmostu pred njegovim biračima, poput onog da je u srazu s Bad Blue Boysima ispao zadnji papak. Baš kao i odgojne packe koje mu je dijelio u Lisinskom poput “što, Milorade, nisi glasao protiv Zakona o hrvatskim braniteljima”, koje danas poprimaju konkretnije obrise. Uistinu, već se površnom analizom Pupovčeva djelovanja u posljednjih šest mjeseci dade zaključiti kako je dobro razumio poruku da ima zaboraviti na izjave tipa “takvi kao Plenković plaćaju se suhim zlatom” i da će ga, ne bude li radikalizirao svoje stavove, ojačao svoj ucjenjivački potencijal i radio na destabilizaciji vlasti u kojoj participira, Vučić pothitno torpedirati. I zato je, kako bi demonstrirao da se politika Srba u Hrvatskoj vodi iz Beograda, a ne iz Zagreba, 5. kolovoza Pupovac bio u Bačkoj Palanci, umjesto u Kninu. No, kome, osim Vučiću, treba taj i takav Pupovac? Hrvatskim Srbima zasigurno ne treba lider koji će na njih navlačiti nezasluženi bijes većinskog naroda, koji će se radije baviti onim Srbima koji su 90-ih odbili lojalnost Hrvatskoj pa je napustili, nego njihovim svagdašnjima mukama u selima dalmatinskog zaleđa bez struje i vode, što je trebao biti Pupovčev jedini posao. Vruća politička jesen ubrzo će pokazati da taj i takav Pupovac ne treba ni Plenkoviću, jer će mu ga stranačka desnica nabijati na nos i prijetiti mu izmicanjem tla pod nogama. U konačnici, taj i takav Pupovac ne treba ni Hrvatskoj, jer njegovo prisustvo na komemoracijskom skupu u Srbiji odašilje poruku da oko karaktera Oluje ne postoji konsenzus u najvišim polugama hrvatske vlasti. Aleksandar Vučić nije naša briga ali Pupovac, na žalost, jest i zato mu više nije mjesto u vladajućoj koaliciji koja i bez njega stenje pod teretom brojnih otvorenih pitanja. A jedno od njih već danas vapi za odgovorima: zašto se na danu sjećanja u Bačkoj Palanci okupilo više ljudi nego na proslavi veličanstvene pobjede u Kninu?

Prisustvo Pupovca u Bačkoj Palanci odašilje poruku da oko karaktera Oluje ne postoji konsenzus u najvišim polugama hrvatske vlasti