Cjenkaš se za pajceka, a onda pod šator na tamburice i kotlovinu
Zovu ga drugim Hrelićem, a na ovom se placu može kupiti pile za pet ili krevet za 2000 kuna
Posljednjih pedeset godina sesvetski sajam četvrtkom posjećuje i nekoliko tisuća ljudi, a gužva je i ljeti, u vrijeme godišnjih odmora Dok se u jednoj od kućica u kojoj se krčka kotlovina i okreću odojci ori “Crven ti rubac, mala, daj da ga vežem ja”, i to uz cvrčanje ćevapa na roštilju nekoliko metara dalje, u kojem god pravcu krenuli, nalazi se ponuda “od igle do lokomotive”. Prodaju se polovne i nove stvari, domaće ili uvezene iz azijskih zemalja, žive i nežive. Od pilića i raca za pet kuna do ručno rađenoga hrastova kreveta “od punog drva” za dvije i pol tisuće. I tako svakoga četvrtka zadnjih pedesetak godina na sajmištu u Sesvetama.
Mama koka za 35 kn
– Prije je to bilo i veće. Sajmovi su nekad bili glavni društveni događaj, a sada se čak i ovdje osjete posljedice iseljavanja. Ali ne žalimo se – govori Anka Bakmaz koja na sajmu prodaje piliće, pačiće, puriće, ali i odrasle kokice, guske, pijevce. Cijene se ipak razlikuju. – Tek izleženi pilići su pet kuna, oni stariji su deset, a odrasla koka je do 35 – govori Anka Bakmaz koja na svojoj farmi u Velikoj Gorici ima i nekoliko stotina primjeraka peradi. Bakmazovima prodaja ide i ljeti, a uzgajivači svinja nekako se više vesele jeseni i zimi. – Pajceki se više prodaju uoči zime kada je vrijeme kolinja. Recimo, ovaj mali od 35 kg stoji između 500 i 600 kn. Često se i pogodimo s kupcima za cijenu – govori Stjepan Vinčić koji na sajam dolazi zadnjih trideset godina, a godišnje, kaže, proda između pedeset i šezdeset svinja. U “odjelu” sa (živim) životinjama, u ponudi su i patuljasti zečevi za 80 kn, a svi oni koji žele da im dvorištem bezbrižno trčkaraju Jurek i Katica, upravo na sajmištu u Sesvetama mogu ostvariti svoj san o autohtonim turopoljskim kokošima.
Dolazili još na kolima
Autohotone turopoljske Jureke i Katice naći se može na nekoliko štandova
Na špici sajma prevladavaju prizori koji poput vremeplova vraćaju posjetitelje u neka minula vremena. Litra vina i litra vode na stolu uz uživanje u slasnom pečenju tamo je nezaobilazno. – Ovamo smo počeli dolaziti još s konjima i kolima, a sad smo jedini koji imaju pravi kotao na drva – govori Nada Lozančić koja s roditeljima Ivanom i Ružom Popović već desetljećima posjetiteljima priprema ručak. U poslu i pjesmi uživaju sa stalnim gostima i tako će, kažu, dok bude zdravlja.
Ugođaj je pravi domaći, a kući se ne može otići a da se ne popije po jedna litra i voda