Nekoliko dana zgražavanja, pa onda opet umiljavanje Srbiji
Sramotna naklonost Srbiji traje u hrvatskim vlastima od Tuđmanove smrti, unatoč tome što je Beograd na svaki izraz te naklonosti uzvraćao neprijateljstvom
Premijer izjavljuje: “Što je previše, previše je”. Tipično hrvatski, jer to previše traje već 30 godina
Š to bi Hrvatska trebala učiniti pošto ju je sudionik krvave srpske agresije na našu zemlju, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, usporedio s Hitlerovom Njemačkom? Narod bi vjerojatno bio zadovoljan tek kad bismo s njima prekinuli sve diplomatske i političke odnose i zadržali samo one koji su nužni za ekonomsku suradnju i za poslove koji su neizbježni zbog susjedstva. No hrvatska se vlast za tako radikalan raskid sigurno neće odlučiti i već za nekoliko mjeseci moglo bi početi umiljavanje Srbiji. A ono, unatoč stalnom neprijateljstvu Beograda prema Hrvatskoj, traje od Račanove vlasti do danas. Sjećamo se kako se ta vlast, nakon godina tobožnje Tuđmanove izolacije Hrvatske, hvastala kako je Lijepa naša postala miljenica Europe, što je donekle bilo i istina, jer se moćnim europskim zemljama omilila mogućnost da poslije dolaska crveno-žute koalicije na vlast pokupuje hrvatska nacionalna bogatstva. Do Tuđmanove smrti nijedna banka ni velika državna tvrtka nisu bile u većinskom stranom vlasništvu, nije bila dana nijedna koncesija stranim televizijama itd., ali se stanje počinje bitno mijenjati i prvih godina ovoga stoljeća Hrvatska se srozava do kolonije moćnih europskih zemalja. No nije Hrvatska pravila ustupke samo Zapadu kojemu je budzašto prodavala “obiteljsko zlato”, nego je danomice nudila usluge susjednoj Srbiji, obećavala “pomoć u demokratizaciji” te zemlje, to jest u rušenju Miloševića, u čemu se posebno isticao Tonino Picula i što je također bio diktat iz Bruxellesa. Stjecao se dojam kao da živimo u istoj državi i da je zadatak Hrvatske sudjelovati u europeizaciji Srbije kao dijela te države. Jedna će pojedinost pokazati kakav stav prema Hrvatskoj ima “europska”, “demokratizirana” Srbija pošto je u njoj na vlast došao slavni Zoran Đinđić. Mesić je u jednom intervjuu izjavio kako bi Hrvatska trebala od Srbije tražiti ratnu odštetu, i to oko 15 milijardi dolara, na što mu je “demokrat” Đinđić, poznat i po velikom prijateljstvu sa srpskim ratnim zločincima u Bosni i Hercegovini, uzvratio da će Srbija od Hrvatske tražiti 150 milijardi dolara ratne odštete. Bitno se, dakle, odnos Beograda ni prema agresiji ni prema Hrvatskoj nije mijenjao. Nije se promijenio ni u vrijeme Račanova nasljednika Ive Sanadera. Neprispodobivi šarmer iz Dugobaba ostao je upamćen i po paradiranju u Beogradu i, naravno, po stalnom naglašavanju kako će Hrvatska maksimalno pomoći Srbiji na njezinu putu u Europsku uniju. Koji mjesec nakon Sanaderova posjeta Beogradu trebao je biti određen datum početka pregovora EU i Hrvatske, a srbijanski dužnosnici razletjeli su se po europskim metropolama ne bi li određivanje toga datuma spriječili. Iz Vlade su zivkali medije i molili ih da pišu od toj srbijanskoj bezobraštini, iste medije od kojih su prije malo vremena očekivali da slave Sanaderov pohod Beogradu. Naklonost hrvatske vlasti Beogradu nastavit će se i u vrijeme Zorana Milanovića i Ive Josipovića. “Hrvatska će dati sve od sebe da Srbiji olakša približavanje Europskoj uniji”, izjavljivao je Milanović (koji će, istina, poslije političku braću iz susjedstva nazvati “šakom jada”). Najsjajniji biser na ogrlicu hrvatskih ponižavanja pred Beogradom nataknuo je Ivo Josipović. U Vukovaru je od srbijanskog predsjednika Borisa Tadića primio valjda najciničniji dar u povijesti međusobnog darivanja državnika – dar je bio reprint izdanje časopisa “Zenit” koji je pokrenuo i uređivao najveći hrvatožder Ljubomir Micić, koji je pisao kako su Hrvati kopilad majmuna i dresirane papige. Da je riječ o Zenitu, otkrio je sjajni slikar i pisac Antun Mateš, uvećavajući fotografiju s tog historijskog darivanja. Tako sramotna naklonost Srbiji traje u hrvatskim vlastima od Tuđmanove smrti, unatoč tome što je Beograd na svaki izraz te naklonosti, koji mu je potreban zbog Europe, uzvraćao neprijateljstvom. I ne samo to – svaka proslava obljetnice Oluje u Srbiji se poprati najtežim optužbama i uvredama. Hrvatska se vlast i mediji nekoliko dana nad tim lažima i krivotvorinama zgražaju, a onda za koji mjesec počinju priče o tome kako je Hrvatskoj u interesu da Srbija što prije uđe u Europsku uniju i kako će joj u tome pomoći najviše što može. Vjerojatno će tako biti i ovaj put, do novih optužbi i uvreda, do novih laži i krivotvorina, do novog nastavka miloševićevske agresije. Zamislite, Plenković izjavljuje – što je previše, previše je. Tipično hrvatski, jer to previše traje već gotovo trideset godina.