Marxova integrativna analiza ekonomije, društva i politike
U JEDNOM OD NAJBOLJIH RAZMATRANJA MARXOVE POLITIČKE EKONOMIJE U NAS STRPIĆ PODASTIRE SUSTAVNU ANALIZU MARXOVA KATEGORIJALNOG APARATA, PRAĆENU IMPRESIVNOM ANALIZOM PRATEĆE LITERATURE I TEORIJSKIH IZVOĐENJA
UNastavakjednom od najboljih razmatranja Marxove političke ekonomije u nas Strpić podastire sustavnu analizu Marxova kategorijalnog aparata, praćenu impresivnom analizom prateće literature i teorijskih izvođenja. Na ovom mjestu ne mogu ulaziti u cjelinu svih tih prikaza, već ću se osvrnuti samo na dva pitanja: 1. Može li se iz Marxova teorijskog sklopa izvući temeljna potka za razumijevanje važnosti institucija, onako kako ih danas u dominantnom tijeku vide historijski instituci onalisti, kao predstavnici
MARX JE DAVAO PREVELIKI NAGLASAK NA UČINKE KLASNE BORBE ZANEMARUJUĆI KONFLIKTE UNUTAR SAME KLASE
UZROCI CIKLIČKIH EKONOMSKIH KRETANJA PO SVOJOJ SU PRIRODI NERIJETKO NEEKONOMSKI
OPERATIVNA RJEŠENJA ZA KRIZE SPADAJU U OBLIKOVANJE JAVNIH POLITIKA
MARXOVA POLITIČKA EKONOMIJA NEKA JE VRSTA INTEGRATIVNE ANALIZE EKONOMIJE, DRUŠTVA I POLITIKE
izrazito snažnog pristupa u današnjoj političkoj znanosti i političkoj ekonomiji? 2. Može li se iz čitanja Marxove kategorijalne aparature izvesti jedinstveno razumijevanje nastanka ekonomskih kriza?
Polazište novog instituci onalizma
Novi instituci onalisti nerijetko ističu stav da se u Marxovoj kritici političke ekonomije naziru strukturni elementi neophodni za razumijevanje institucija koje usmjeravaju današnja društva. Možda i snažnije od svih drugih to je izrekao nobelovac Douglas C. North u svom djelu Institucije, institucionalna promjena i ekonomska uspješnost, kada ističe da Marx oblikuje, ocrtava poimanje transakcijskih troškova objašnjavajući napetost između odnosa u proizvodnji i proizvodnih snaga. Inzistiranjem na razmatranju ukupnih društvenih odnosa, on vidi elemente koje neoklasična ekonomija ne vidi, poput institucija, vlasničkih prava (suprotstavljajući režim vlasničkih prava nasuprot proizvodnog potencijala novih tehnologija), države i ideologije. Takav zaključak proizlazi iz činjenice da Marxova politička ekonomija, kao što Strpić odlično pokazuje, predstavlja neku vrstu integrativne analize ekonomije, društva i politike, gdje se spomenuta područja ne razmatraju kao izdvojeni elementi, već kao međusobno ovisne strukture koje se povijesno razvijaju. A upravo su strukture i njihova dinamika razvoja temeljno polazište novog instituc ionalizma, koje ga razlikuje od pristupa koji ishodište vide u pojedincu ili različitim vrstama kolektiviteta. Naravno, u Marxovoj teoriji i njegovom razumijevanju strukturnih napetosti postoje i nemali problemi. Kao što je, primjerice, pokazao Mancur Olson u svom djelu Logika kolektivne akcije, on je davao preveliki naglasak na učinke klasne borbe, zanemarujući konflikte unutar same klase. Olson je vrlo uvjerljivo pokazao da se velike, heterogene skupine, teško pokreću bez dodatnih selektivnih poticaja. Na tom tragu danas se u teoriji javnih politika razlikuju koncepti mreža javnih politika i zajednica javnih politika, gdje prvi izraz označava velike, heterogene skupine koje teško poduzimaju kolektivno djelovanje, za razliku od zajednica kao malih, homogenih skupina koje lako koordiniraju kolektivno djelovanje i stvaraju probitke za svoje članove.
Uzroci ekonomskih kriza
Drugo se pitanje odnosi na Marxovo razumijevanje pojave ekonomskih kriza. Strpić u ovoj knjizi, ali možda još i izričitije u svojim kasnijim radovima pokazuje da se teorija krize izvodi približavanjem razini konkurencije mnogih kapitala. Marx, međutim, sustavni prijelaz na konkurenciju mnogih kapitala nije izveo. No, izveo je mnoga približavanja, od kojih je najznačajnije, kako Strpić i pokazuje, izvođenje cijene proizvodnje, po uzoru na Davida Ricarda. Zbog toga se u Marxovoj političkoj ekonomiji mogu nazrijeti tri različita tumačenja teorije ekonomskih kriza, koje možemo označiti kao krize nedovoljne potrošnje ,„ iscjeđivanja“profita i hiperaku mulacije kapitala. U 3. tomu Kapitala Marx na jednoj mjestu kaže: „Posljednji uzrok svih stvarnih kriza ostaje uvijek siromaštvo masa i ograničenje njihove potrošnje, nasuprot težnji kapitalističke proizvodnje da proizvodne snage razvije tako da njenu granicu predstavlja samo apsolutna potrošna sposobnost društva.“(MED, tom 23, str. 412) Prethodni stav snažno sugerira da uzroke ekonomskih kriza valja tražiti u nedovoljnoj potrošnji stanovništva, što je narativ koji su u velikoj mjeri kasnije koristili i mnogi nemarksistički ekonomisti kao objašnjenje nastanka ekonomskih kriza. No, u dijelovima Marxova rada, primjerice u 2. tomu Kapitala mogu se naći i argumenti kojima se krizu može tumačiti iscjeđivanjem profita (profit squezze), gdje se kriza objašnjava oskudicom radne snage, koja dovodi do povećanja najamnina, a time i do opadanja profitne stope. „…onda se ima primijetiti samo to da se krize svaki put pripremaju upravo jednim razdobljem u kojem je dizanje najamnina opće i radnička klasa stvarno dobiva veći udio u dijelu godišnjeg proizvoda koji je namijenjen potrošnji“. (MED, tom 22, str. 342) Postoji, međutim, i treća vrsta objašnjenja nastanka kriza u Marxovoj kritici političke ekonomije, koja se najčešće i izvodi. Riječ je, dakako, o postavci o pretjeranoj akumulaciji kapitala, koja stvara strukturne napetosti koje dovode do tendencijskog pada profitne stope. Najsnažnija argumentacije takve vrste može se naći u 15. poglavlju 3. toma Kapitala. Marx nastoji pokazati da je pri tome riječ o strukturnoj napetosti između sredstva (bezuvjetni razvitak društvenih proizvodnih snaga) i svrhe (oplođavanje vrijednosti postojećeg kapitala), koja se periodično razrješava u krizama. „Krize su uvijek samo trenutna nasilna rješenja postojećih proturječnosti, silovite erupcije koje na trenutak ponovno uspostavljaju poremećenu ravnotežu… Pri tome su krize uvijek krize hiperprodukcije kapitala, ne hiperprodukcije sredstava za proizvodnju i potrošnju kao takvih, već samo ukoliko su ona postavljena kao kapital… Hiperprodukcija kapitala ne znači zbog toga ništa drugo do hiperaku mulaciju kapitala.“(MED, tom 23, str. 210, 212)
Zadaća političke ekonomije
Čitanje Strpićeve knjige Robna proizvodnja i udruženi rad u Marxovoj kritici političke ekonomije, u kojoj je minuciozno objašnjena Marxova kategorijalna aparatura, pomaže nam da se izvučemo iz tih, na prvi pogled, kontradiktornih tumačenja. Pri tome je posebno važno Strpićevo plediranje za cjelovitim razumijevanjem kriza, koje je posebno došlo do izražaja u njegovim kasnijim djelima Karl Marx i politička ekonomija Moderne (2010) i Prema Novoj političkoj ekonomiji (2015). U njima je on ukazao na važnost istraživanja političkih, ali i ostalih neekonomskih izvora krize. On, primjerice, kritizira tvrdnje da „glavninu javno-političkog posla treba prepustiti ekonomskoj znanosti – kroz ekonomsku politiku“, ističući da su uzroci cikličkih ekonomskih kretanja po svojoj prirodi nerijetko neekonomski – te se „ponajviše pokazuju kroz cjelinu javnih politika“(D. Strpić, Karl Marx i politička ekonomija Moderne, str. 146). U tome su posebno zanimljiva njegova pozivanja na Josepha Schumpetera i njegove postavke o politički utemeljenim socijetalnim ciklusima. Ne manje važna su i njegova upozorenja na važnost doprinosa američkog institu cionalnog ekonomista Johna Commonsa i njegovog isticanja onog što je Strpić okarakterizirao kao Commonsovo pravilo. Prema tome pravilu, teška razdoblja kriza obično su razdoblja intervenc ionističkih, na državu orijentiranih ideja i politika. S druge strane, u dobra vremena konjuktura to su razdoblja tržišno orijentiranih koncepata, u teorijama, ali i u praktičnom djelovanju. Ključna je zadaća političke ekonomije, prema Strpićevu mišljenju, da analizira takve cikluse, s time da operativna rješenja za njih spadaju u oblikovanje javnih politika. Time on povezuje svoja analitička razmatranja, utemeljena u političkoj ekonomiji s disciplinom javnih politika, čime je dao trajan doprinos ne samo domaćoj političkoj znanosti.
*redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
je samo na degradaciji i zatvoru. Vraća se u Austriju k ocu gdje opet dolazi u niz sukoba te se čak nakon toga zatvara u samostan. No tog neobičnog čovjeka primjećuje princ Karlo Aleksandar Lotarinški, isposluje mu amnestiju i daje mu zadatak da okupi jednu neregularnu jedinicu. I opet, loše vladanje, prekršaji, zločini, generalna nesimpatija, ali i neobična hrabrost omogućuju mu činove potpukovnika i pukovnika.
U dvoboju čak 102 puta
Hrabrost doista jer u životu je 102 puta izašao na dvoboj, a 14 je puta ranjen u ratnim sukobima. I onda dolazi do Austrijskog nasljednog rata gdje mu je dano zapovjedništvo nad pandurima, vojnicima specijaliziranima u nekonvencionalnom ratu, gerili, gdje je pametno, poznavajući Hrvate, okupio u svoju jedinicu upravo ponajviše Hrvate. No opet Trenk ne pokazuje previše talenta u rukovođenju veće vojne grupacije pa, umjesto da se njegovi panduri bore u bitki kod današnjih Hajnica u Češkoj, radije pljačkaju pa stiže i optužba da je Trenk na taj način omogućio pruskom kralju Friedrichu II. da umakne umjesto da ga je likvidirao. Zbog toga je priveden pred vojni sud gdje izlaze i druge optužbe, da je smjenjivao časnike bez dozvole carice Marije Terezije, da je kažnjavao vojsku ne mareći za vojne pravilnike, da je prijavljivao nepostojeće vojnike kako bi zgrabio još koju plaću. Iako je neregularnom časniku tada bilo dosta toga dozvoljeno, sve to ipak je bilo malo previše. Pogotovo kada se tome pribroji niz brutalnosti i pljački, smrtna mu je kazna sigurna, no zbog naklonjenosti dijela vojnog suda danas se procjenjuje da cijelo suđenje zapravo nije bilo najozbiljnije i Trenk se izvlači s doživotnim zatvorom umjesto vješala, no ostavši bez velikih imanja u koja su spadali Brestovac, Pleternica, Pakrac, Velika i Nuštar. Umire, dakle, od bolesti, no kapucinska mu kripta nekako ne da da umre. Iako, znači, pokopan kao kapucin, u halji na zemljanom tlu s glavom položenom na dvije cigle, njegov pranećak Heinrich von Trenck premješta ga u lijes sa staklenim poklopcem gdje leži i danas te ga se može i vidjeti. Njegovo se tijelo zbog atmosferskih prilika u kripti osušilo i mumificiralo. No Trenkova je slava velika, 1904. godine s tijela čak kradu i – palac. Taj je dio njegova tijela ipak vraćen, i to prošle godine. I to je bila dobra uvertira za ono najbitnije – antropolozi sa Sveučilišta Masaryk i povjesničari Muzeja grada Brna uspjeli su uz pomoć CT uređaja na fakultetskoj bolnici u Brnu i 3D printera u potpunosti rekonstruirati Trenkovo lice. A i to je uvod u kompletnu rekonstrukciju Trenkova lika koja bi se trebala dogoditi sljedeće godine, kada je 270. godišnjica njegova rođenja pa će biti organizirana i velika izložba. Znači, barun Trenk imao je široko lice sa sivim očima u izraženim šupljinama te orlovski nos. Analiza je pokazala još neke zanimljivosti spojene s nekim crticama iz Trenkova života. Kako je bio strastveni pušač duhana iz lule, prvi gornji lijevi sjekutić izglodan mu je. Asimetrično lice posljedica je žvakanja više na jednoj strani što je opet vjerojatno posljedica upale na desnoj strani čeljusti gdje mu i nedostaje jedan zub. I onda ono najzanimljivije.
Crtice iz života
– Na koži ima ostataka baruta koji se u nju urezao poput tetovaže, odnosno nije ga se uspjelo ukloniti. Zna se da je jednom prilikom blizu Trenkova lica eksplodirala zaliha baruta i sada vidimo kakve je posljedice ostavio, nije ga bilo moguće ukloniti – rekao je za češke medije Peter Vachut iz Muzeja grada Brna. Sive oči, svjetlija boja kose koja je u pletenicama plod su povijesnih istraživanja, a ne čvrste činjenice jer mumija ne može sačuvati takve detalje. Majka jest bila Talijanka, ali je potjecala iz Latvije pa su češki stručnjaci procijenili kako postoji visoka vjerojatnost da je bila plavuša. Slično je i s odjećom jer, kako stoji i u Hrvatskoj enciklopediji, pronio se glas o junaštvu njegovih pandura, ali se širio i strah od njihova nasilja, čemu je pridonosila njihova odjeća slična osmanskoj, obrijane glave s perčinom, konjski repovi umjesto zastava te tzv. turska banda, sastavljena od 12 glazbenika s bubnjevima i frulama. Izraz lica nešto je drugo. – Imali smo iskustva s rekonstru iranjem lica nekih drugih povijesnih osoba. Koristimo metode kojima se služe dizajneri računalnih igara gdje onda osnovni oblik napravimo na računalu te se konzultiramo s antropolozima. Tako možemo razviti i izraz lica osobe, u ovom slučaju nastojali smo postići prepoznavanje hrabre osobe koja se nije uvijek pridržavala zapovijedi – rekla je Helena Lukašova s Fakulteta informatike Sveučilišta u Brnu.
U ratnim je sukobima ranjen 14 puta, a imao je činove potpukovnika i pukovnika
Bio je zapovjednik pandurima, svojevrsnoj gerili koja je postala poznata po pljačkama