Hobbes, rodonačelnik moderne politologije: politička ekonomija u Levijatanu
UStrpićevoj knjizi Hobbesu je dodijeljena istaknuta uloga. U rezu kako spram antičke tako i medijevalne političke misli, Hobbes, rodonačelnik moderne politologije, uspostavlja novi metodološki i kategorijalni aparat kao teorijski okvir razumijevanja političke zajednice. No Strpić Hobbesovu ulogu vidi i mnogo šire – riječ je o utemeljitelju čitave klasične tradicije, ne samo u njezinu političkoteorijskom aspektu, nego također, i posebice, u onom političkoekonomskom. Već se kod Hobbesa radi o sasvim specifičnom tipu političke zajedince, o građanskoj zajednici kao “razmjenski utemeljenoj, reproduciranoj i samo tako razumljivoj”. Takvim shvaćanjem common-wealtha Hobbes je, smatra Strpić, postavio “paradigmu permanentnog građanskog razlaganja i slaganja države/društva” u okviru koje se razvijala cjelokupna kasnija klasična politička i političko-ekonomska teorija.
Strpićevo čitanje Hobbesa
Strpićev pokušaj upisivanja Hobbesa u tradiciju klasične političko-ekonomske misli gotovo je jedinstven. U suvremenoj sekundarnoj literaturi o Hobbesovom filozofijskom sustavu u cjelini izdvaja se jedino utjecajna Macphersonova studija Politička teorija posjedničkog individualizma kao primjer tumačenja koje u prvi plan stavlja upravo politekonomski aspekt Ho- bbesove misli. Ne čudi stoga da je Strpićevo čitanje Hobbesa bitno obilježeno plodnim, iako ponekad i razmjerno oštrim, dijalogom s Macphersonom. Upravo iz tog razloga u fokus stavljam analizu njihove diskusije. Namjera mi pritom nije samo pokazati u kojoj mjeri Strpić slijedi, a u kojoj odstupa od Macphersonove interpretacije, nego i ukazati na spoznajne domete i ograničenja takvog specifičnog pristupa Hobbesu. Strpić u svojoj analizi Hobbesova mjesta u klasičnoj britanskoj političkoj i političkoekonomskoj teoriji iznimno visoko vrednuje utjecaj metodološkog okvira koji će Hobbes dati nastajućim društvenim znanostima, a o čemu svjedoči tradicija od Smitha do Milla. Strpićevo razumijevanje Hobbesove upotrebe rezolutivno-kompozitivne metode u bitnim crtama slijedi ono Macphersona. Naime, on detektira da Hobbesov prirodni izolirani čovjek nije čovjek kao takav, nego je riječ o pojedincu koji je zadobiven rezolucijom postojećeg građanskog društva. Upravo zato, ponovnim komponiranjem tih pojedinaca, koji i dalje zadržavaju odredbe pripadnosti razloženoj cjelini, u sintetičkoj fazi argumentacije mora nastati društvo kojemu su “građanske karakteristike sasvim prirodne”. U suglasju s Macphersonom, Strpić svrhu te operacije vidi u dokazivanju nužnosti uspostave suverene/ opće moći koja će jamčiti nesmetano djelovanje građanskog sloja, tj. razmjensko “ispoljavanje svih ljudskih i društvenih moći u znaku privatnog vlasništva”. Hobbesovi izolirani pojedinci u prirodnom stanju tako su ljudi koje je proizvela jedna specifična historijska epoha, epoha građanskog društva. Njihova je psihologija “rivalska psihologija buržuja-konkurenta dovedena do ideal-tipa”. No, kada je riječ o tumačenju što common-wealth za Hobbesa jest, Strpić snažno odstupa od Macphersonove interpretacije. Prema Strpiću ono što omogućuje da se Hobbesa čita kao rodonačelnika ne samo klasične političke nego i političkoekonomske teorije jest njegovo revolucionarno prevrednovanje rada. U opreci spram antičke i medijevalne tradicije, Hobbes uzdiže rad u temeljnu prirodnu moć čovjeka. Rad je osnova svakog prisvajanja, ali i same državne zajednice uspostavljene integracijom svih prirodnih i instrumentalnih moći državljana u općoj moći, a koja zauzvrat omogućuje pretvaranje posjeda u vlasništvo i bogatstvo samo. Rad je tako postavljen “u samo središte funkcioniranja Hobbesova sistema političke teorije u cjelini. Štoviše, budući da je rad izvor svake moći on pruža jedinstveni temelj države/društva koju iz tog razloga karakterizira strukturalno jedinstvo. Hobbes je tako suvernu/opću moć shvatio “nerazvedeno kao političko-pravno-ekonomsku moć”. Polazeći od te osnove Strpić u klasičnoj Macphersonovoj interpretaciji neprihvatljivim ocjenjuje tumačenje Hobbesova Levijatana kao tržišnog društva, društva-tržišta. Hobbes naime nije prepoznao tržišnu općenitost građanskog društva, smatrajući da se transfer moći između članova građanskog društva “ne odvija po kakvim sebi imanentnim zakonitostima”. Kako zbog toga kod Hobbesa ne može biti autonomne samoregulacijske tržišne strukture, potrebna je suverena/ opća moć koja u njega izvana unosi zakon i red. Macphersonovo tumačenje koje inzistira na objektivnoj moći tržišta utoliko nije ništa drugo doli “radikalno ‘smitiziranje’ poanti” Hobbesovih tekstova. Naime, tek je Smith iz rivalskog ponašanja Hobbesova čovjeka “izveo i konkurenciju kao tržišno-društveno stanje (...) i stvorio model trgovinskog društva”. Smith je to učinio reducirajući važenje Hobbesova pravno-političko-ekonomskog kategorijalnog aparata na isključivo ekonomski prostor. Ekonomsko trgovinsko društvo reproducira se na osnovi autohtonih ekonomskih zakonitosti i iz sebe, kao temeljnog, izlučuje političku državu koja može samo ometati njegovo “skladno funkcioniranje”. Na taj je način, smatra Strpić, Smith doveo u pitanje u Hobbesa nerazvedenu strukturu države/društva, jedinstveno utemeljenu u moći/radu.
SHVAĆANJEM COMMON-WEALTHA HOBBES JE, SMATRA STRPIĆ, POSTAVIO “PARADIGMU PERMANENTNOG GRAĐANSKOG RAZLAGANJA I SLAGANJA DRŽAVE/DRUŠTVA” U OKVIRU KOJE SE RAZVIJALA CJELOKUPNA KASNIJA KLASIČNA POLITIČKA I POLITIČKO-EKONOMSKA TEORIJA.
shvaćanja prirodnog stanja, koje Strpić u osnovnim crtama slijedi, Macpherson je upozorio da u Hobbesovu pojmu prirodnog stanja susrećemo civilizirane ljude čije je djelovanje uvjetovano socijalizacijom u nekom specifičnom obliku društva koje je prethodilo prirodnom stanju. Međutim, to je tumačenje istovremeno bitno reduciralo kompleksnost nevolje prirodnog stanja inzisitrajući isključivo na ekonomskom sukobu kao izvoru rata svih protiv sviju. Zanemarujući politički, političko-teološki i antropološki aspekt Hobbesova poimanja prirodnoga stanja, i svodeći ga isključivo na onaj ekonomski, Macphersonovo tumačenje simplificira Hobbesov problem. S njegova se optimističnog stajališta čini kao da je prirodno stanje kao ratno stanje naprosto rezultat socijalizacije čovjeka u posjedničkom tržišnom društvu. Novi tip društva bio bi dovoljan da se transformira čovjeka, a državu, kao puki instrument regulacije tržišne ekonomije, u konačnici učini nepotrebnom. Smatram da Macpherson čini još jednu, s prethodno rečenim povezanu pogrešku. Kada analizira Hobbesovo poimanje prirodnog stanja, on se ne zaustavlja na konstataciji da su ljudi u tom stanju bitno obilježeni postojećim društvenim poretkom. Macpherson zaključuje da su upravo to ljudi koje Hobbes vidi kao državljane svoga Levijatana. Po njegovu sudu, Hobbes nije želio postići ništa drugo doli uvjeriti postojeće ljude da u potpunosti prigrle novu moralnost tržišta kao objektivne sile koja ionako neizostavno svakoga na jednak način podjarmljuje. Macpherson stoga zaključuje da je Hobbes bio apologet buržoaskog društva i države. Po mom sudu, ranomoderna Hobbesova država zamišljena je kao okvir za djelovanje državljana koje nije moguće svesti na ideal tip buržuja koji neprestano teži povećanju vlastite moći nauštrb svih ostalih. U tom bi slučaju Hobbes morao bitno drugačije definirati prirodne zakone na kojima država počiva i čije bi slijeđenje trebala učiniti mogućim. Daleko od toga da prirodni zakoni podržavaju logiku unilateralnog djelovanja karakterističnu za takvog čovjeka, oni otvaraju horizont uzajamnosti koji podrazumijeva bitno modificiranje njegova djelovanja. U tom se pogledu slažem sa Strpićem da je kod Macphersona riječ o nelegitimnom smitiziranju Hobbesa koje Levijatan reducira, sukladno suženom poimanju problematike prirodnog stanja, na aparat vlasti čija se uloga iscrpljuje u regulaciji ekonomskih kretanja i koji je sam utemeljen njihovom logikom. Međutim, moje razumijevanje Hobbesove teorije države odstupa i od onoga koje nalazimo u Strpićevoj knjizi. Sasvim precizno, problem vidim u ideji strukturalne identifikacije države i društva u okviru common-wealtha jedinstveno ustanovljenog u radu kao temeljnoj čovjekovoj moći. S jedne strane, teza o radu kao temeljnoj prirodnoj moći, a kontroli nad radom drugih kao onim na što je moguće svesti sve instrumentalne moći čovjeka, teško je uskladiva s tekstom Levijatana. Međutim, čak i da je Hobbes i izrijekom prepoznao rad kao temeljnu ljudsku moć to još uvijek ne bi značilo da je on osnova suverene/opće moći kao osnovnog atributa države/društva. Strogo govoreći, radi se o problemu konstitucije suverene vlasti, a ne moći. Vlast ne samo da nije gola moć koja predstavlja puki zbroj moći sviju svojih podanika, nego ona ni ne nastaje temeljem logike moći. Naprotiv, temelj države čini svijest svakog njezinog člana, uključujući i samog suverena, o vlastitoj nemoći da ovlada drugima. U njezinoj je osnovi diskurzivno formuliran pravni akt. Riječ je o pravnoj logici prevladavanja prirodnog stanja posredstvom sporazuma, utemeljenoj na načelu pravne uzajamnosti koje propisuju prirodni zakoni.
Država i društvo
Utoliko kod Hobbesa ne može biti riječi o strukturalnom, nerazvedenom jedinstvu države/društva utemeljenom u moći rada, a koje bi Smith svojim razdvajanjem trgovinskog društva i države mogao baciti u “pravu feudalnu ropotarnicu povijesti”. I kod Hobbesa nalazimo razdvajanje ekonomskog i političkog, privatnog i javnog, iako je ono obratnog predznaka. Država se čisti od ekonomske moći i kao pravnopolitički aparat vlasti uspostavlja se nasuprot moći vlasništva. Štoviše, ona vlasništvo uopće i utemeljuje, stvarajući pretpostavke za prostor ekonomske slobode koji ne podliježe izravnoj regimentaciji javne vlasti. Za Hobbesa niti su država i društvo nastali u istome trenutku (kao što to smatra Strpić), niti je društvo državotvorno (kao što je to kod Smitha). Država je ona koja nasuprot sebi stvara društvo. Tek pravnopolitički okvir države, izboren nasuprot svim onim sukobima koji prate čovjeka kao prirodno, političko, vjersko pa i ekonomsko biće, omogućuje radu, posebice kao udruženom radu, učinkovito stvaranje bogatstva.
VLAST NE SAMO DA NIJE GOLA MOĆ NEGO NI NE NASTAJE TEMELJEM LOGIKE MOĆI TEMELJ DRŽAVE JE SVIJEST SVAKOG OD NJENIH ČLANOVA, UKLJUČUJUĆI SUVERENA, O VLASTITOJ NEMOĆI DA OVLADA DRUGIMA