Vlast koja ne sluša glas naroda radi sama protiv sebe
Od Crkve se ne može očekivati da preuzima ulogu državnih institucija. To ne može i ne smije
Državna ulaganja u gospodarstvo previše su naslonjena ili su čak u službi parcijalnih (privatnih ili stranačkih) interesa Otkako je mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovački i osječki, došao na čelo Komisije HBK Iustitia et Pax, ona je prilično živnula. – Ne mislim da bi rad Komisije HBK Iustitia et pax trebalo ocjenjivati samo po broju njezinih intervenata u javnosti. Mnogo je važnije prepoznati ključne teme i pitanja te o njima progovoriti na evanđeoski način, snagom proročke riječi, koja je u stanju zaštititi dostojanstvo i prava pojedinaca te ih uskladiti s općim dobrom čitavoga društva, i to na duge staze. Istinski rast i spasenje uvijek zahtijevaju i pretpostavljaju osobno obraćenje, slobodu od sebe, osobno svjedočanstvo i oduševljenje, koje budi i pokreće srca ljudi oko nas – kaže mons. Hranić, dodajući da, ”koliko će Komisija u obnovljenom sastavu stvarno ostvarivati svoje poslanje i zadaću promicanja uskrsne preobrazbe šire društvene stvarnosti, ovisi, dakle, o tome koliko ćemo mi, njezini članovi, biti Božji ljudi, dodirnuti Bogom te sposobni stvarnost oko sebe promatrati i vrednovati Isusovim očima”.
Je li izjava o savjesti odjeknula na političkoj sceni?
Izjava o savjesti i drugi dokumenti naše Komisije nisu upravljeni samo ili isključivo “onima na političkoj sceni”, niti bi ih trebali čuti samo “oni”. Trebali bismo je čuti i svi “mi”. Ta izjava, kao i mnogi crkveni dokumenti, nisu aktualni i važni niti nailaze na dobar odjek samo ako ih čitaju političari i ljudi od vlasti ili komentiraju neposredno i glasno.
Nego?
Bila je upravljena i tzv. civilnom društvu, nositeljima i članovima građanskih, ali i crkvenih udruga. Kao i vama novinarima te vama nadređenim urednicima, djelatnicima u kulturi, u zdravstvu, u prosvjeti i u drugim djelatnostima. Tema te izjave – savjest – svevremenska je i važna te aktualna ne samo u svjetlu konkretnih društvenih pojava i događanja u proljeće ove godine nego i šire. Odjeka na izjavu bilo je dosta, i to ne samo kad je bila predstavljena javnosti nego i kasnije. A odjeci i recepcija te poruke te njezini plodovi uvelike su ovisni i o srcima onih do kojih ona dopire.
Nedavno ste u propovijedi u Vukovaru rekli kako hrvatsko društvo još uvijek boluje od “grijeha struktura?
Rekao sam da hrvatsko društvo boluje od posljedica “grijeha struktura” koje su u poratnoj pretvorbi i privatizaciji omogućile da vlasnicima zajedničke imovine postanu i mnogi od onih koji su kao direktori poduzeća prethodno iscrpili ta poduzeća, a onda ih kupili onim što su iz njih pljač- kom izvukli. A potom su mnoga od njih u potpunosti bila uništena, a radnici bez svojih plaća istjerani na ulicu. Odgovornost za to snose “grešne strukture” koje su donijele i donose zakone za legalnu pljačku.
Spomenuli ste poljoprivredu.
Kao jedan od grijeha struktura, spomenuo sam i sustav poticaja u poljoprivredi te neka druga pitanja vezana uz poljoprivrednu gospodarsku djelatnost. Rekao sam da smo se iscrpljivali kao društvo sustavom poticaja u poljoprivredi, a ti poticaji nisu podržavali obiteljska poljoprivredna gospodarstva, nego jednim dijelom različite mešetare, a drugim dijelom krupni kapital. Domaću proizvodnju nismo zaštitili od uvoza i nelojalne konkurencije. Ulaganja u Slavoniju podržavala su uglavnom primarnu poljoprivrednu proizvodnju, a izostala su ulaganja u prerađivačku poljoprivrednu industriju koja donosi dodanu vrijednost. Država također nije vodila računa o ravnomjernom razvoju svih regija, tako da su nezaposlenošću i siromaštvom proteklih poratnih godina najviše iscrpljene ostale najsiromašnije regije, a državna ulaganja u gospodarstvo previše su naslonjena ili su čak u službi parcijalnih (privatnih ili stranačkih) interesa. I na kraju sam spomenuo nefunkcioniranje pravne države, nered u društvu i izostanak jasnih kriterija pri zapošljavanju, napredovanju i nagrađivanju, što je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju mlade poticalo da bolji život i svoju budućnost potraže u pravno sređenijim zemljama, u kojima poslodavci i čitava društvena zajednice znaju više vrednovati rad i radnika te njegove kompetencije, stručnost i znanje.
Spomenuli ste mešetare?
Kako drugačije nego “mešetarima” nazvati ljude koji se nikad nisu bavili poljoprivredom, a na natječaje za zakup poljoprivrednog zemljišta, koje je država na upravljanje dodijelila jedinicama lokalne uprave, javili su se zbog jeftine zarade varanjem države koja daje poticaje na zemlju? I kako nazvati one lokalne čelnike koji su takvima jeftino davali veliku količinu zemlje u zakup te im tako omogućavali dobivanje prilično visokih državnih poticaja na tu zemlju, a nisu je davali malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima – ljudima koji su do tada obrađivali zemlju i živjeli od poljoprivrede, nego su tvrdili da su mala i nekonkurentna? Po-
Bolujemo od posljedica ‘grijeha struktura’ koje su omogućile pljačku zajedničke imovine Izjava o savjesti nije bila samo za političare nego i civilno društvo, udruge, medije
ticaji se nisu dodjeljivali prema količini i vrsti poljoprivrednih proizvoda, nego prema broju hektara kojima netko gospodari, tako da su brojni mešetari samo ubirali poticaje a da uopće nisu obrađivali tu zemlju. Zašto se sustavom poticaja ne honorira količina proizvedene robe ili, još bolje, proizvodnja deficitarnih poljoprivrednih proizvoda na domaćem tržištu? Onaj tko je predložio i onaj tko je digao ruku za zakon koji je omogućio legalnu pljačku države kroz poticaje počinio je grijeh.
Što je Slavoniju bacilo na koljena?
Ne želim tražiti krivce, a još manje osuđivati one koji su Slavoniju, Baranju i Srijem doveli u tešku društveno-socijalnu, gospodarsku i demografsku situaciju. Ipak, najveću odgovornost za stanje u Slavoniji snosi politika, pogodovanje krupnom kapitalu i politička nebriga središnjih vlasti za ove ruralne krajeve teško pogođene ratnim razaranjima. Odgovornost se sastoji prije svega u ne donošenju jasne agrarne politike i strategije ruralnog razvoja. A bez snažne političke volje i istinske želje političkih dužnosnika da se stanje promijeni nije moguće ostvariti preduvjete za društveno-socijalni i gospodarski oporavak jedne sredine. Moram spomenuti da ohrabrujuće zvuče i djeluju određeni potezi te riječi nove Vlade koja je pokrenula projekt Slavonija. Hoće li to biti dovoljno za gospodarski oporavak Slavonije i za zaustavljanje iseljavanja mladih i cijelih obitelji, ostaje vidjeti.
Je li i crkveni vrh jednim dijelom sukrivac?
Nemam vremena za prikupljanje, izlistavanje i iščitavanje biskupskih poruka kako bih mogao argumentirano komentirati takve prigovore i optužbe. Podsjetit ću samo na kakve sve komentare nailaze biskupi kojima se prigovara da “propovijedi na crkvene svetkovine koriste kako bi napali političare u prvoj crkvenoj klupi”. Kako su u političkoj javnosti dočekane neke biskupske poruke vjernicima uoči izbora, dokumenti Komisije HBK Iustitia et Pax o neradnoj nedjelji, o zaštiti voda…?! Tko od političara otvorena srca čita crkvene dokumente i intervente HBK te studira socijalni nauk Crkve?! Na kakav je odjek naišla korizmena poslanica nas dvojice slavonskih biskupa 2016. godine? Uglavnom na ignoriranje i na šutnju! Priznajem da homilije o blagdanima nisu prikladno mjesto i vrijeme za biskupske poruke političarima. No ne smije se ni biskupe olako optuživati da su suodgovorni za bolesno gospodarstvo i društvenu nepravdu jer nisu bili “dovoljno kritični prema potezima vlasti”.
Može li Crkva ponuditi konkretnu pomoć, tj. vi kao nadbiskup i vaša nadbiskupija za probleme u Slavoniji?
Od Crkve se ne može očekivati da ona zamijeni ili preuzima ulogu državnih institucija ili vlasti. Ona to ne može niti smije! No spremna je i želi surađivati te pomagati. Đakovačko-osječka nadbiskupija sasvim je konkretno i trajno angažirana na socijalnom području: imamo tri pučke kuhinje koje dijele tople obroke u četiri najveća grada na području nadbiskupije, jedan dom za beskućnike, Centar za majku i dijete, dva bračna i obiteljska savjetovališta i jedno savjetovalište za žrtve obiteljskog nasilja, Nadbiskupijsku zakladu “Dr. Nikola Dogan” za stipendiranje učenika i studenata te niz manjih i povremenih projekata.
Može li Crkva ponuditi više u rješavanju socijalnih problema osim “gašenja požara” karitativnim radom?
Od Crkve se ne može očekivati da ona preuzme zadaću i poslanje državnih socijalnih institucija ili da se ona bavi gospodarstvom. Ipak, ne samo naša nego sve biskupije u Hrvatskoj imaju određeni broj trajnih i povremenih, karitativ- nih i socijalnih projekata i programa, koje provode preko svojih biskupijskih Caritasa. Pored toga sve biskupije imaju i određeni broj trajno zaposlenih osoba. Npr., mi u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji samo u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, pored svećenika i časnih sestara, imamo trenutačno 110 trajno zaposlenih osoba – od spremačica do osoba s doktoratom znanosti. K tome i veći broj župa ima pokoju zaposlenu osobu. Ne znam koliko je k tome ukupno osoba (odgojiteljica, spremačica i drugog osoblja) zaposleno u pet katoličkih dječjih vrtića te u redovničkim ustanovama na području nadbiskupije. No rješavanju socijalnih problema u Hrvatskoj mi kao Crkva najviše pridonosimo i možemo pridonijeti propovijedanjem evanđelja te promicanjem društvenog (socijalnog) nauka Crkve, koji afirmira dostojanstvo i nepovrediva prava svake ljudske osobe i radnika, uči da rad ima prednost pred kapitalom, pokazuje da je nezaposlenost skuplja od socijalne države itd. Crkveno pastoralno djelovanje, koje nastoji evanđeljem “isprevrtati” te njime prožeti društveni ambijent i tako mijenja ozračje i mentalitet ljudi u Hrvatskoj, preduvjet je svake promjene zakona i preobrazbe svake strukture. Time kao Crkva možemo učiniti i činimo daleko više negoli ikojim od spomenutih socijalnih programa ili zaposlenjem kojeg radnika više.
Kako doživljavate iseljavanje iz Slavonije?
Kao društvo žanjemo ono što smo, nažalost, sami posijali. Toliki su hrvatski sinovi ginuli za slobodu Hrvatske, a mi smo u poratnom razdoblju u pitanje doveli veličinu njihove žrtve i uopće vrijednost Domovinskog rata. Istodobno smo (zbog niza razloga, ali i pod prevelikim društvenim utjecajem onih koji svoje odbacivanje slobodne hrvatske države predstavljaju kao napredni kozmopolitizam) krepost domoljublja osumnjičili kao pritajeni nacionalizam. Tako smo u pitanje doveli i motive za ljubav prema ratom i korupcijom osiromašenoj te opljačkanoj Hrvatskoj, koja od svojih građana i danas traži spremnost na samoprijegor i žrtvu. Predugo smo tolerirali korupciju, varanje države, društvenu nepravdu te teško gaženje ljudskog dostojanstva i prava radnika. Još uvijek toleriramo stranačko pogodovanje. Zato, osim zbog ekonomskih razloga, mnogi mladi i čitave obitelji iz Hrvatske danas odlaze i iz nezadovoljstva samom društvenom klimom, koja ne pogoduje napretku i uspjehu. Oni nam poručuju da nije dovoljan samo gospodarski oporavak nego da moramo mijenjati i mentalitet. Jer, ako na parlamentarnim izborima promijenimo samo stranku ili ljude na vlasti, a ne promijenimo i obrasce ponašanja, nema društvenog napretka, nego tapkamo na istom mjestu – štoviše gubimo vrijeme i mlade ljude te nazadujemo.
Može li Crkva nešto poduzeti oko iseljavanja?
Može, ali zajedno s brojnim drugima čimbenicima i nositeljima društvenih kretanja u Hrvatskoj. Crkva može i treba naviještati uzvišenost i ljepotu braka i obitelji, buditi otvorenost za dar novoga života, podržavati zdravo domoljublje, buditi spremnost na žrtvu i samoprijegor iz ljubavi prema vlastitoj domovini te pridonositi stvaranju klime koja ohrabruje za ostanak u njoj. No, ako politika i zakoni koji se donose to ne slijede nizom različitih mjera i podrškom bračnih i obiteljskih vrednota i promicanjem pravednosti na duge staze, ako utakmicu ne igraju i mediji – crkvena nastojanja ne mogu donijeti željene rezultate. Iako moje riječi nekima smetaju, ja uporno ponavljam da je najlakše otići iz Hrvatske. Puno je teže ostati i, možda u težim i skromnijim uvjetima, u Hrvatskoj se boriti za bolju budućnost. Ostanak je, dugoročno, zasigurno odgovorniji, časniji i donosi puno više zadovoljstva, sreće i životne radosti.
Nakon ljeta doznat će se kako će vlast tretirati potpise prikupljene za referendume, za koje se već unaprijed govori da će ih vlast opstruirati. Kakav je vaš stav o tome?
Smatram da svaka vlast koja ne sluša i ne poštuje, nego opstruira glasove svoga vlastitoga naroda radi protiv sebe same. Narod će ostati, a Vlada će prije ili kasnije ionako otići. Vlast bi bila mudrija kad bi umjesto ignoriranja i opstruiranja prikupljenih potpisa razmotrila meritum referendumskih pitanja i u izborno zakonodavstvo i Ustav implementirala signale i zahtjeve svojih građana.
Najveći krivac za stanje u Slavoniji je politika, pogodovanje kapitalu i nebriga državne vlasti Crkva uči o prednosti rada pred kapitalom, da je nezaposlenost skuplja od socijalne države itd. Nisu podržavali obiteljska gospodarstva, nego jednim dijelom mešetare, a drugim dijelom krupni kapital Vlast bi bila mudrija kad bi razmotrila meritum i u izborno zakonodavstvo i Ustav implementirala signale i zahtjeve svojih građana Najlakše je otići, puno je teže ostati i možda u težim i skromnijim uvjetima u Hrvatskoj se boriti za bolju budućnost