Ojkanje je baština koju cijeni čitav kulturni svijet
Problem petrinjskih branitelja s festivalom ojkača očito nije etnomuzikološki, nego politički
Ojkanje se prakticira na dinarskim područjima od Turopolja i Karlovca sve do Dubrovnika Specifična tehnika pjevanja povezuje gangu, reru i ojkalice, ojkavice i ojkače
“Vuk magare na plot nagonio”, zapjevao je Tvrtko Zebec umjesto govoru na konferenciji UNESCO-a u Nairobiju 2010. godine ”Dok ojkaš, osjećaš se kao da ti se u glavu slijeva velika sila. Osjećaj je zaista oslobađajući i čitavo ti tijelo igra”, rekao je Joško Ćaleta 2010. godine novinarki Jutarnjeg lista. Nakon toga je i zaojkao, skupa sa svojim kolegom iz Instituta za etnologiju i folkloristiku Tvrtkom Zebecom. Zebec se tada upravo bio vratio s konferencije UNESCO-a u Nairobiju gdje je ojkanje uvršteno na reprezentativnu listu svjetske nematerijalne baštine. I to one ugrožene, kojoj prijeti izumiranje, pa zato ljudima, udrugama i institucijama koji se njom bave, proučavaju je, prakticiraju i prenose na novi naraštaj, treba dati svu moguću materijalnu i moralnu podršku.
Optužbe za krađu iz Srbije
Premda je Zebecova specijalnost etnokoreologija, dakle narodni plesovi, on je tada u Nairobiju, pred nekoliko stotina delegata iz čitavog svijeta, vrijeme predviđeno za govor iskoristio za pjevanje. Ojkao je i otpjevao slavni stih “vuk magare na plot nagonio” kako bi na licu mjesta ljudima dočarao kako zvuči to pjevanje koje su upravo uvrstili na listu zaštićene svjetske nematerijalne baštine. U ojkanju mu se bila pridružila i glavna tajnica hrvatskog povjerenstva za UNESCO Ruth Carek, koja ga je zapravo i potaknula da umjesto govora pjevaju. Dobili su veliki aplauz. Premda nije bio u Nairobiju, etnomuzikolog, glazbenik, pjevač i marljivi sakupljač narodnoga glazbenog blaga Joško Ćaleta obavio je velik i presudan posao oko pripreme sve dokumentacije koju je trebalo poslati u UNESCO da bi se ojkanje našlo na prestižnoj listi. On je svakako najkompetentnija osoba kada treba objasniti što je to, zapravo, ojkanje, ojkalica, ojkavica, ojkača ili ojkan – kako sve u različitim krajevima nazivaju tu vrstu pjevanja. Upravo zato jučer sam nazvao Ćaletu, a kad se javio, iza njegova glasa čulo se upravo žensko ojkanje, jer zatekli smo ga na terenu, u poslu koji najviše voli, s narodnim pjevačima. Ojkanje na listi UNESCO-a zapravo nije vrsta pjesme, nego tehnika pjevanja koja je zajednička svim oblicima i stilovima ovog podneblja. Ojkalice, gange, rere, treskavica, rozganje i srodni stilovi imaju elemente ojkanja, a to je specifično potresanje glasa. Nadalje, Ćaleta je objasnio kako je to pjevačka tradicija naroda koji su živjeli na ovim prostorima pa je potpuno bespredmetno da je