Dario Šarić
Tata mi još ne dopušta da mu kupim automobil. To bi mu bilo ispod časti
Triput sam odlazio iz Šibenika. Prvo u Zagreb s 15 godina, drugi put u Istanbul s 20, a treći put s 22 u SAD i tada mi je bilo najteže Na premijeru filma “Uvik isto”, dokumentarca o sebi i svojoj obitelji, Dario Šarić stigao je a da nije pogledao ovaj zanimljiv uradak Slavice Šnur. – Htio sam doći na pretpremijeru i ne znati što očekivati, ipak u nadi da nisu uhvaćeni neki ludi kadrovi. No “ludih” kadrova je bilo, ali ne na način da bi to trebalo naljutiti Darija. Štoviše, djelovao je zadovoljnim. – Ovo je jedna sasvim drukčija priča od sportske. Bio sam nervozan zbog snimanja toga, no sada mi je drago što je takvo što snimljeno i što smo uspjeli uz dogovor preko jednog obiteljskog prijatelja. To je jedan mali film o jednoj običnoj obitelji koja je i unatoč mojim sportskim uspjesima ostala ista. Eto, recimo, moj otac i dalje meni ne dozvoljava da mu kupim automobil. To bi njemu bilo ispod časti. I doista, ponosni tata Predrag i dalje vozi automobil star deset godina jer je valjda procijenio da mu bolji i ne treba s obzirom na to da je više u svom kamionu (ima autoprijevozničku tvrtku “Šiši”) nego u automobilu.
Pritiskali ga u klubu
– Ja i dalje vozim automobil star deset godina, mene ne zanimaju Mercedesi ni šminkerska odijela. Mi i dalje iznajmljujemo apartmane kao i prije i nismo se nimalo promijenili. Mnogi bi na mom mjestu poletjeli za sinom u Ameriku, a meni se tamo ne ide. Doduše, to je dijelom i zbog straha od letenja. Nakon 20 godina igračke karijere i bezbrojnih letova valjda mi se usadio neki strah. Za razliku od oca, sin se letenja ne boji jer, da je drugačije, on i ne bi mogao biti NBA igrač s obzirom na najmanje 40-ak avionskih letova u sezoni. No Dario se raduje sezoni koja dolazi, svojoj trećoj u dresu Sixersa. – S obzirom na to da se LeBron James preselio u Zapadnu konferenciju, nama bi na Istoku sada moglo biti malo lakše, no još su uvijek tu vrlo jaki Toronto i Boston koji će nam biti glavni konkurenti za vrh Istoka, pri čemu ne treba zanemariti ni snagu Indiane i Milwaukeeja. To je NBA, nema tamo utakmica kroz koje ćete protrčkarati. U Philadelphiji nisu baš sretni što je Dario odlučio igrati za reprezentaciju ovog rujna. – Nedavno sam se zatekao u čudnoj situaciji jer dosad smo uvijek o svemu otvoreno razgovarali. Pritiskali su me, nismo se dobro razumjeli, no na kraju smo sve izgladili. Uspio sam se izboriti da dođem malo kasnije. Moje NBA pripreme počinju 21. rujna, a ja ću od reprezentativnih obveza biti slobodan tek 18. rujna pa se neću prije priprema uopće stići upoznati s novim suigračima. To je iz-
vjestan rizik, no to je neka odluka nas NBA igrača koji smo odlučili pomoći Hrvatskoj da se plasira na SP. A nadam se da ću ja u klubu sve pohvatati do 16. listopada kada igramo prvu utakmicu. Ne razumiju vlasnici njegova kluba kakve Dario ima porive kada je u pitanju hrvatska reprezentacija jer oni sve gledaju kroz novac i vlastiti interes. – Meni je ta naša reprezentacija kao nekakav trn u tabanu. Mi Hrvati dosta dobro prolazimo u mlađim uzrastima, a onda u seniorima nastanu problemi, a ja bih tako htio i sa seniorskom reprezentacijom nešto napraviti. I zato sam spreman igrati i u drugom ovoljetnom Fibinu prozoru u kojem su NBA igrači dostupni jer nas čekaju vrlo važne utakmice i jaki suparnici, Litva u Osijeku te gostovanje u Poljskoj. Dario je tri puta odlazio od kuće. S 15 godina u Zagreb, s 20 u Istanbul, a s 22 u SAD. Kada mu je bilo najteže? – Najteže mi je bilo kada sam išao u SAD jer odlasci u Zagreb i Istanbul ipak su bili manje promjene. A ovdje sam mijenjao ne samo stil igre nego i kulturu i trebalo mi je vremena da se naviknem. Je li NBA liga tako čarobno privlačna još po čemu osim po daleko najvećim zaradama i najboljim košarkašima svijeta? – Ja bih rekao da je sve tamo na višoj razini od ostatka košarkaškog svijeta. Od zarada i konkurencije, preko putovanja i kompjutorskih analiza igrača pa do odnosa menadžmenta prema igračima.
Hakl s mamom i tatom
Kada ga sustignu godine, kada NBA liga više ne bude za njega, Dario bi volio zaigrati za Šibenik. – To je opcija za, ne mogu reći blisku, već daleku budućnost. Želio bih igrati za klub iz svog grada, a to nisam imao priliku jer sam vrlo mlad otišao iz Šibenika. Volio bih da se nađemo Bilan, Širko, Junaković i ja i da dovedemo još pokoje pojačanje. Ja se zaželim Šibenika i rijetko turistički nekamo putujem kao što sam ove godine kada sam nakon sezone otišao u Dominikansku Republiku. I uvijek mi je na isteku ljeta jako teško otići iz Šibenika. A kada mu jednom adresa stanovanja opet postane grad s četiri tvrđave, tada će biti prilike za obnovu obiteljskih haklova jer sve četvero Šarića igralo je košarku. Tata Predrag igrao je uz Dražena Petrovića i bio je jedan od boljih šutera u bivšoj SFRJ. Mama Vesa igrala je za Elemes i bila je prvakinja bivše države, a sestra Dana bila je članica kadetske vrste Hrvatske koja je bila druga u Europi. – Posljednji put igrali smo kada smo snimali ovaj film. Igramo mama i ja protiv tate i sestre i to su utakmice na nož. Onda stari skine majicu pa mu mi velimo da ne može takav igrati s nama i nastane kuršlus. Svojedobno smo igrali i jedan na jednoga i u našem posljednjem ogledu on me pobijedio, no to je bilo davno. Danas protiv mene ne bi imao izgleda, no od tada mi nije pružio priliku za uzvrat.
Reprezentacija mi je uvijek iznad svega, pa i na pripreme 76-ersa doći ću kasnije zbog repke