Čekamo rješenje iz Bruxellesa, a ni EU ne zna što bi sa svojom brodogradnjom
Da hrvatska Vlada javnim novcem spašava propale industrijske konglomerate, nije nikakva novost. Nakon slučaja Agrokora, nije novost ni da se upliće u spašavanje privatnih tvrtki. Pa ipak, namjera države da i dalje sudjeluje u krpanju milijunskih rupa u pulskom Uljaniku podigla je više prašine od očekivanog. Nakon što je za sanaciju domaće brodogradnje u posljednjih dvadesetak godina potrošeno oko 30 milijardi kuna, javnost je, logično, podijeljena oko miješanja države u ovaj slučaj, a na primjeru Uljanika dogodio se i mali obrat – dok Vlada kalkulira, oporba predvođena SDP-om prometnula se u glasnog zagovornika aktiviranja zakona kojim je spriječen kolaps Agrokora. Činjenica jest da u Istri i na Kvarneru gori jer bi se gašenjem brodogradnje u Puli i Rijeci ugasile tisuće radnih mjesta. A pitanje je trenutka kada bi se to moglo dogoditi jer plan restrukturiranja posrnulog brodogradilišta čeka odobrenje Europske komisije iako nam mišljenje bruxelleskih birokrata nije garancija uspjeha s obzirom na činjenicu da ni sami nisu posve sigurni što učiniti s čitavom europskom brodogradnjom niti kako odgovoriti nadirućoj dalekoistočnoj konkurenciji. Za to vrijeme apsurdno zvuči činjenica da nekoliko tisuća radnika, ujedno i najvećih pojedinačnih dioničara Uljanika, zbog neisplate plaće pokreće štrajk. Radnici su u ovoj situaciji, kako je to duhovito primijetio analitičar i mali poduzetnik Velimir Šonje, poput Schrödingerove mačke – ni živi ni mrtvi. Analizirajući Vladinu najavu propisivanja doprinosa za direktore, Šonje se pita je li on radnik, vlasnik ili direktor. Analogijom se možemo zapitati bune li se radnici Uljanika kao zaposlenici ili vlasnici. Uprava Uljanika predstavlja ekipu čiji su potezi posljednjih godina doveli do stanja u kojem to brodogradilište, zajedno s riječkim 3. majem, nepovratno tone u propast. Radnici, ujedno i dioničari, nisu se bunili kada je Nadzorni odbor u travnju produljio mandat predsjedniku uprave na pet godina iako je iz podataka o poslovanju bilo jasno da škveru nema spasa unatoč kreditu od 96 milijuna eura za koji je država prethodno dala jamstva. Ukupno je država dosad za spašavanje Uljanika, na razne garancije, pozajmice i kredite, potrošila više od 600 milijuna eura. Posebno iritira pozajmica od 500 milijuna kuna koju je 3. maj dao Uljaniku nakon što je država riječki škver kao završni čin restrukturiranja prepustila pulskom brodogradilištu. Nakon što je država u 3. maj upucala stotine milijuna eura, to isto brodogradilište milijune prepušta svom novom vlasniku iz Pule. Nitko ne spori da radnicima treba pomoći te da se pokuša u Puli i Rijeci zadržati bilo kakav oblik brodograđevne industrije. Bez obzira na to hoće li se kao insolvencijski alat koristiti stečaj, predstečajna nagodba ili “lex škver”. No prije nego na Uljanik Vlada spiska još novca, bilo bi pristojno da objasni javnosti zašto to radi, što je dugoročni plan za brodograđevnu industriju, zašto je ona, osim iz političkih razloga, strateška za državu te da novu tranšu novca uvjetuje barem promjenom na čelu posrnulog škvera.