Bitka za Vukovar, ljeta 2018.

U pjesmi “Stoji grad” ima onaj stih, zapisan i na muralu na početku Vukovarske ulice u Zagrebu, “iz krvi i bola niknut će cvijeće…” To cvijeće su i filmovi na Vukovar Film Festivalu, koji ima objektivno najjači filmsko festivalski program u Hrvatskoj, ali

Kao i svake godine na kraju kolovoza, u Vukovaru počinje filmski festival s najjačim programom u Hrvatskoj. Kao i svake godine, i ovaj će vjerojatno izgledati žalosno neposjećen, kao da je ostavljen na cjedilu, da se bori kako zna i umije, na milost i nemilost okolnostima koje mu ne idu u prilog. Ne znam za vas, ali ja ću baš zato biti tamo. Na neki čudan način, Vukovar film festival podsjeća na bitku za Vukovar 1991.: taj festival vodi jednu važnu i veliku bitku (za vraćanje života u grad; kulturnog, kreativnog, društvenog života), no u tome sudjeluje zapravo vrlo mali broj entuzijasta, koji drže liniju obrane festivala i kad se čini da se bore u nemogućim uvjetima u kojima nikome u ostatku Hrvatske kao da nije uopće stalo do toga što rade. Toliko mali broj da bi se logičnim činilo da se prepuste osjećaju nemoći i dignu ruke, ali to se ipak ne događa, nego traje borba do posljednjeg daha. Vukovarskom filmskom festivalu očajnički treba publika. Ma koliko se novinski izvještaji s festivala iz godine u godinu trudili pozitivnom pričom ostaviti dojam da se uvijek na projekcijama “tražio stolac više”. Ma koliko statistika o broju posjetitelja blago rasla zahvaljujući i širenju lokacija festivalskih projekcija sve do Osijeka, Valpova ili Belog Manastira. Vukovaru očajnički treba publika jer, kad dođete na projekciju filma koji je “samo” aktualni pobjednik filmskog festivala u Cannesu i “samo” se ekskluzivno po prvi put prikazuje u Hrvatskoj u prekrasnom perivoju dvorca Eltz, a pritom vidite tek 10-20 posto ispunjenih stolaca, dođe vam žao. Vjerojatno baš kao što bi vam, pretpostavljam, došlo žao da ste vidjeli da na nekim linijama obrane grada pod opsadom 1991. Vukovar, a zapravo cijelu Hrvatsku, brani petero-šestero praktički golorukih, ali srčanih i motiviranih dragovoljaca. Dođe vam žao, a odmah potom i onaj osjećaj opisan u one dvije riječi: “nema predaje”. Ne znam za vas, ali ja ću baš zato biti ovaj vikend tamo. Ako želite steći dojam o tome kako je izgledala bitka za Vukovar nekad, možete, naravno, obići Trpinjsku cestu i muzej u bolnici, možete zapaliti svijeću na Ovčari, možete, kao tisuće drugih građana iz čitave Hrvatske, doći u Vukovar jednom godišnje na obljetnicu pada grada 18. studenog… A možete i doći na Vukovar film festival, i možete se o tome što

Priča o filmskom festivalu u Vukovaru na čudan način podsjeća na priču o obrani grada: mali broj ljudi drži se u nemogućim okolnostima

vam znači Vukovar i njegova budućnost izjasniti dolaskom usred godine na festival koji prikazuje najbolje filmove europskog Podunavlja i svijeta. Neobično je da te publike nema, ali jednostavno je nema u iole ozbiljnijem broju. Festival je prvorazredan, i u natjecateljskom dijelu, i izvan konkurencije, gdje je program objektivno jači nego u Puli, Motovunu ili Zagrebu. Lokacije su jedinstvene, tik uz Dunav ili u nekim slučajevima na samom Dunavu. A Hrvatska je i mediteranska i podunavska država, jedina takva država članica Europske unije, u kojoj većina drugih ili dodiruje Dunav ili dodiruje mediteransko more, klimu i identitet, no nijedna kao Hrvatska ne dodiruje oboje. Da se neki od filmova koje ovog tjedna možete vidjeti u Vukovaru prikazuju kojim slučajem u Zagrebu ili Motovunu, karte bi bile rasprodane. U Vukovaru nisu. Niti je to neka vijest da nisu. Što me opet podsjeća na nešto što mi je rekao Nicolas Borsinger, Švicarac koji je bio jedini predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa na terenu u danima pada Vukovara. Za Vukovar je, kaže, prvi put čuo kad mu se, početkom rujna 1991., u Osijeku netko požalio da je “jedna granata na Zagreb velika vijest, sto granata na Osijek mala vijest, a Vukovar uopće nije vijest”. Tako je i danas s filmovima u Vukovaru. Ne, doduše, na razini vijesti, jer novine vrijedno javljaju sve vijesti o Vukovar Film Festival, ali na razini zainteresiranosti ljudi i masovnije publike. Još nešto mi godinama zvoni u ušima od onoga što je gospodin Borsinger rekao kad je, prvi i jedini put, otvorio svoju dušu o traumi zvanoj Vukovar, u kojoj je i osobno sudjelovao pokušavajući spasiti nevine ljude u danima pada grada. Zamislite, rekao je kad smo razgovarali na 20. obljetnicu stradanja Vukovara, kako je svijet izgledao 8. svibnja 1965., 20 godina nakon II. svjetskog rata: “Svijet je zaista toliko išao dalje”. Vukovar Film Festival je dobar način kako Vukovar može ići dalje, toliko godina nakon rata, pamteći prošlost, ali živeći u sadašnjosti i gradeći bolju budućnost. Samo mu u tome treba pomoći, svatko od nas. U pjesmi “Stoji grad” ima onaj stih, zapisan i na muralu na početku Vukovarske ulice u Zagrebu, “iz krvi i bola niknut će cvijeće…” To cvijeće su i filmovi. Potrudite se da ih pogledate. A nastavak stiha znate i sami.