Loši zakoni krivi su što suci o istim činjenicama donose različite presude

Kako je moguće ne samo da različiti sudovi, nego i različiti suci na istom sudu donesu različite presude u činjenično istom predmetu!? Građanima je prva reakcija da se pitaju kakvo to sudstvo imamo ako je takvo što moguće. Oni koji stjecajem profesionalnih okolnosti češće imaju posla s našim pravosuđem znaju da takvo što nije neuobičajeno te im ne pada na pamet zbog toga osuđivati suce, premda se slažu da je to nedopustivo. Sudbena vlast samostalna je i neovisna, ali to ne znači da su slobodni suditi kako ih je volja. Ustav, zakone i druge propise moraju primjenjivati jednako na sve. Ali, da je različitost presuđivanja ugrađena u sustav pa ni ustavotvorcu nije bila strana, ponajbolje govori ustavna odredba: “Vrhovni sud RH, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni”. Naravno, logično je pitati zašto onda na Vrhovnom sudu ne rade svoj posao. Jer, različite presude u istim slučajevima imali smo u sporovima oko švicaraca, u radnim sporovima, neki su sudovi presuđivali u korist liječnika i medicinskih sestara koji su tražili naknadu za prekovremene sate, a neki u korist bolnica... Naravno da su prvi suci uočili problem te da na njega odavno upozoravaju. Ustavom proklamirana jednakost građana pred zakonom u praksi se svodi zapravo na 14 županijskih sudskih područja te toliko mogućnosti da se o istoj pravnoj stvari različito presuđuje. Naime, predmeti koji se pravomoćno okončaju na županijskom sudu, zbog nemogućnosti korištenja izvanrednih pravnih lijekova, odnosno revizije, nikad ni ne dospiju do Vrhovnog suda, koji tako nema ni priliku ujednačavati sudsku praksu. Tomu je kriv zakonski sustav. Premda, kako je moguće i da suci nižih sudova različito sude o istoj stvari? Jednostavno, ako to potiču nedorečeni, nejasni i dvosmisleni zakoni. Loši zakoni produciraju sporove, a i razlike u rješenjima. Ako radnik tvrdi da mu pripada pravo na božićnicu, a poslodavac ne, ili banke da pristanak na konverziju švicaraca predstavlja odustajanje od tužbe za odštetu zbog preplaćenog kredita, dok zajmoprimci i Udruga Franak tvrde suprotno, naravno da to otvara mogućnost različitih rješenja. Potonji slučaj to je dovelo i na Ustavni sud, pa je i Vrhovni sud bio “prisiljen” promijeniti svoj raniji pravorijek o valutnoj klauzuli. Nakon što su niži sudovi različito sudili o zastari kod švicaraca, Vrhovni sud nedavno je revizijom to “presjekao” presudivši da kolektivni spor dovodi do prekida zastare jer u protivnom kolektivna zaštita ne bi imala smisla. Pri tomu je obrazložio da to čini “u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare”. Dakle, zakonodavac je kriv što su sve dok Vrhovni sud nije dobio priliku riješiti dvojbu suci različito sudili. Ogledni spor jedno je od rješenja nuđenih još 2016. radi ujednačavanja sudske prakse, ali zbog političkih okolnosti ono još nije usvojeno. Očekuje se da bi izmjene Zakona o parničnom postupku, koje je Bošnjaković najavio za jesen, trebale konačno dovesti do ujednačenja sudske prakse.