Vozimo stazom i odjednom smo u žbunju, u stupu ili pak padnemo preko šahta
S biciklističkom infrastrukturom već se godinama bori Sindikat biciklista, a da je situacija kritična, uvjerili smo se i sami na nekoliko lokacija u samom središtu grada
Moraju voziti preko propalog asfalta, rupa te izbočenih šahtova i rubnjaka, a na putu im se često nađu stupovi, drveće i ograde. Isprekidane su staze uobičajene, a zna se dogoditi i da odjednom samo “nestanu u prazno”. Biciklisti u Zagrebu praktički ne mogu voziti, a da ne krše propise i riskiraju vlastite živote jer ih na to tjera katastrofalna infrastruktura. – Mi sa sigurnošću možemo reći da u Zagrebu ne postoji nijedna kompletna staza koja je u cijelosti propisno označena i koja ima logičan početak i kraj. A to je za jedan glavni grad sramotno – govori Tomislav Nakić-Alfirević iz udruge Sindikat biciklista koja je osnovana 2011. godine s ciljem zagovaranja boljih uvjeta za korištenje bicikala. Novi je projekt koji su u kolovozu pokrenuli detaljno analiziranje glavnih gradskih prometnica koje biciklisti koriste, a prvi je objavljen “Dosje Vukovarska”.
Najgore mališanima u sjedalici
– Na većini lokacija u Zagrebu problemi su više-manje jednaki, a na prvom je mjestu učestala isprekidanost staza – ističe Nakić-Alfirević te dodaje da je neslavni rekorder Horvaćanska, u kojoj je staza u duljini od svega pet kilometara prekinuta čak 25 puta. – I da se biciklisti sasvim žele držati pravila, morali bi svakih 200 metara sići s bicikla i gurati ga do nastavka staze – kaže te dodaje da su uzroci prekida razni, od prilaznih cesta do ulaza u zgrade, dvorišta, parkirališta... Također, staze su često prekinute zbog terasa i zato su u Sindikatu ogorčeni. Gradu bi, kažu, važnije trebalo biti da osigura cjelovitu biciklističku mrežu, nego da ubire zaradu od ugostitelja. A vožnju biciklisti moraju prekidati i zbog nesinkroniziranih semafora, ali i povišenih rubnjaka. – Zagreb je jedini grad u Europi koji odbija do kraja “spustiti rubnjake” što koristi kao svojevrsne ležeće policajce za bicikliste. To je maltretiranje vozača – poručuje Nakić-Alfirević te kaže da rubnjaci najviše problema stvaraju roditeljima s djecom čija sjedalica lupa pri prelasku preko rubnjaka.
Oni koji nisu vješti vozači zbog toga moraju sići s bicikla i opet – gurati.
Vani je biciklist “gazda”
– Dokaz da Grad ne vodi računa o biciklistima vidi se i u vrijeme radova na cestama, primjerice, kad je riječ o remetinečkom rotoru, svi govore samo o alternativnim pravcima za automobile – kaže Nakić-Alfirević te dodaje da se ipak posljednjih godina može govoriti o malim pomacima pa je tako jedan od pozitivnih primjera biciklistička staza u Buzinu. Primjećuju to i sami biciklisti, no slaba im je to utjeha. – Istina je da se neke stvari rješavaju, ali sve je to slabo. Kad nas je kultura bicikliranja na niskim granama. Ja sam godinama živio u Njemačkoj gdje sam redovito biciklirao, a otkad sam se vratio, već me nekoliko puta umalo pokupio auto unatoč tome što sam vozio po propisima. U Njemačkoj je biciklist “gazda”, a tu nas nitko ne ferma – govori 60-godišnji Drago Bogdanović.