Tko brodogradnji može čuvati leđa
Može li hrvatski porezni obveznik u ime očuvanja radnih mjesta doista svakim brodom isporučenim ispod proizvodne cijene financirati strane brodovlasnike? Osluškujući reakcije ogorčenih građana čim se spomene bilo koji od državnih uhljeba, a radnici škvero
Došao je i taj trenutak kad valja pogledati istinu u oči i zapitati: je li stvarno došlo vrijeme da se zabije glogov kolac u srce jednog od zadnjih socijalističkih giganata – brodogradilišta Uljanik i 3. maj? Možda i Brodosplitu i Brodotrogiru? Je li doista kucnuo trenutak u kojem moramo priznati neuspjeh višedesetljetnog pokušaja njihove reanimacije, te da hrvatska država jednostavno nema milijarde kunića za isplatu plaća i dovršetak gradnje brodova? Može li hrvatski porezni obveznik u ime očuvanja radnih mjesta doista svakim brodom isporučenim ispod proizvodne cijene financirati strane brodovlasnike? Osluškujući ovih dana reakcije frustriranih Hrvata kojima se odmah probudi bijes i ogorčenje čim se spomene bilo koji od državnih uhljeba, a radnici škverova navodno u njih spadaju, čini se da su odgovori na ova pitanja posve izvjesni: vrijeme je da se kaže – dosta! No, bilo bi lako kad bi bilo tako jednostavno. Ovu kolumnu tipkam na koljenima, na ulazu u riječki 3. maj, nakon razgovora s očajnim ljudima koji su se odlučili na štrajk nakon što nisu primili plaću za srpanj i nitko me ne može uvjeriti da je suza koju sam
Ako će raditi na isti način kao i do sada, onda je doista bolje sve prepusti ekonomskom darvinizmu, da škverovi završe u stečaju
vidio u oku jednog vođe štrajkaša zapravo samo krokodilska suza u oku uhljeba koji je izgubio radno mjesto na kojem plaća sigurno stiže, a da ne mora ništa raditi. Ta brodogradilišta isporučila su na stotine izvanrednih proizvoda koji se nisu izgradili sami od sebe, vrhunskih brodova koji i danas oru brazde uzduž i poprijeko svih svjetskih oceana. Koliko još drugih proizvoda svjetske klase ima s kojima se Hrvatska može pohvaliti? Tko može pustiti da to nestane? U tom oku vidio sam beskrajnu tugu čovjeka koji je svjestan da budućnost koju je pokušavao graditi pred njim lebdi kao mjehur od sapunice. I samo što se pred njegovim očima nije rasprsnula kao da je nikada nije ni bilo. Još nešto sam vidio: strah, tihu jezu koja je zavladala tisućama obitelji u Rijeci i Puli. Tisuću i šest stotina duša samo u 3. maju. Kako pogledati u oči svojih obitelji, tko će platiti račune na koncu mjeseca, što ako ne vrate ratu kredita. Jer milosti nema, samo mjesec-dva bez prihoda u Hrvatskoj dovoljno je da upadneš u vrtlog ovrha iz kojih se gotovo nemoguće iščupati. Već sutra bi se mogli priključiti armiji blokiranih, s obiteljima tisuća kooperanata. Jer, paket zakona za blokirane koji je predstavila vlada njima ne donosi baš ništa osim poruke: jedini spas je bježati iz domovine. Mnogi su to već napravili. “Svakim danom nas je sve manje i manje, odlaze nam sve bolji ljudi, ostat ćemo goli i bosi”, kaže mi taj Čovjek Sa Suzom U Oku. I nakon desetljeća sindikalnih bitaka, sad mu je već posve svejedno tko će sjediti u upravi, tko će biti strateški partner, samo ako taj zna što radi i ako mu stvarni cilj nije jedino ugasiti proizvodnju. Neka nas vode Bugari, Kinezi, Japanci, Francuzi, ali neka nas vode, samo neka nas ne vode u propast, kaže on. No, nažalost ili na sreću, nitko od spomenutih ne pokazuje takvu namjeru, a na koncu sve nade stavljaju se i opet na istu kartu: hrvatsku vladu. Može li ta vlada stvarno pomoći, osim tako da još poneku milijardu iz džepova poreznih obveznika prelije u tu vreću bez dna, do sljedećeg takvog slučaja? Ako će raditi na posve isti način kao i do sada, onda je doista bolje sve prepusti ekonomskom darvinizmu, da škverovi završe u stečaju i s ključem u bravi. Naravno, za napraviti drugačije, trebali bismo imati vladu koja ima viziju, koja gleda preko horizonta, spremna i sama zasukati rukave. Spas brodogradnje je moguć, škverovi su pokazali nije nimalo nevjerojatno graditi brodove veće dodatne vrijednosti, da znanje za to postoji, ali da se projektni i proizvodni kapaciteti moraju udruživati kako bi doista bili u stanju isporučivati na vrijeme i bez nepotrebnih penala. Da je nužno stvaranje jamstvenih fondova i snaženje financijskih institucija koje će tu proizvodnju podržavati. Naravno, to prelazi mogućnosti bilo koje uprave bilo kojeg pojedinačnog škvera, to je prije svega dužnost vlade: ustrojiti sustav koji može brodogradnji čuvati leđa u svim izazovima. Dakako, to nije tip vlade koja će zbog odreska odrati kravu, niti zbog šarenih jaja očerupati kokoš. To nije vlada koja će zbog toga što pojedini vlasnici j.d.o.o.-a koriste ono što im sustav nudi na koncu zagorčati život 30-ak tisuća malih poduzetnika prisiljavajući ih da sami sebi godišnje isplaćuju 130.000 kuna plaće. Ministri koji tako nešto predlažu vjerojatno ni ne znaju koliko truda treba da već u prvoj godini imaš takve prihode. Jedina nada da će ovakva vlada nešto ipak pozitivno napraviti jest njihov strah da ne smiju baš oni u povijest ući kao oni koji su dokrajčili hrvatsku brodogradnju.