Knjiga kolumni Gorana Gerovca
Anonimci koji komentiraju na webu nekad su iste takve anonimke slali miliciji i Udbi
“Anonimci koji komentiraju na webu nekad su takve anonimke slali Udbi”
Kutrimo i taložimo frustracije i čekamo naš trenutak za obračun. Ili da parafraziram Huxleya, “društvo koje treba heroje je društvo u kojem politika ne radi dobro svoj posao”. A politika ovdje svoj posao radi katastrofalno
Uredniku i kolumnistu Obzora VBZ je,u suradnji s Večernjim listom, objavio knjigu kolumni, a autor naslovnice je Milan Trenc
Nije lako službeno razgovarati s kolegom, s čovjekom s kojim desetljećima dijelite redakciju, radite stol do stola. Naravno, stvari postaju lakše ako ste fan njegovih kolumni, no i tada ostaje jedan problem. Intervjui pisani na “ti” za mene prestaju kada mi sugovornik napuni 15 godina, jer sve ostalo vidim kao svojevrsno nepoštovanje čitatelja. No, kolegi je neprirodno obraćati mi se sa vi i zato je ovo intervju koji je nalagao da odstupimo od svetih novinarskih pravila do kojih oboje držimo.
Ajmo se vratiti na početak: kako je kolumna u Obzoru dobila ime? Zašto baš “Nikad robom”?
Nekako vjerujem da ime kolumne ne smije biti samo gola igra riječi ili forma koja će zgodno zvučati, nego mora oslikavati namjeru autora i karakter tekstova. Serija prijašnjih kolumni nastala je u tjedniku Forum pod imenom Pisanje uz vjetar, pa sam želio naglasiti kontinuitet moje namjere da autori i tekstovi nikad ne budu robovi, ali ni roba. Uvriježilo se u jednom trenutku, i to prilično agresivno, da urednici u novinama od novinara očekuju robu, a ne priču. Iz toga se iskustveno pokazalo da se, otkako smo se prodali, svi mediji, od tiskovnih do elektroničkih, sve teže prodaju. Ljude niti možeš, a bogami niti smiješ varati, jer prepoznat će prijevaru, prepoznat će skrivenu tendenciju da mediji zastupaju interese politike ili kapitala, ali ne čovjeka. Namjerno ne govorim malog čovjeka, jer takav ne postoji. Doduše, postoje ljudske mizerije, ali to je stvar karaktera. Čovjek će biti onoliko malen koliko je spreman odustati od svog stava i onoga što jest. Pa kad sam još tome dodao da ne namjeravam u pisanju ničemu robovati; ni političkoj korektnosti, ni predrasudi, ni autocenzuri, ni nakaradnim kvaziautoritetima i otužnim samozvanim elitama, nekako se naslov sam nametnuo. Jasno, uz pomalo autoironična sjećanja iz djetinjstva u kojima nas je ideologija u zasjedi čekala i u stripu.
Znao si da će ime kolumne mnoge “čuvare domoljublja i hrvatstva” natjerati na posebnu pasku nad svakim napisanim retkom?
Iskreno, briga me za njih, ali potpuno si u pravu; ljudi danas donose svoj sud i zovu na egzekuciju prije no što su nešto pogledali, pročitali, poslušali. Ljudi su mobilizirani, u rovovima, a mobilizacija ide i dalje. Oni najglasniji, najzapjenjeniji “čuvari domoljublja i hrvatstva” u pravilu su najveće hulje koji iza te svoje sračunate galame preprodaju Hrvatsku bez fiskalizacije, preprodaju je a nikome ne polažu račune. Ne vidim ni jedan razlog zbog čega bih razmišljao o njima. Radije se njima bavim u tekstovima kao kreatorima hrvatske tragedije koja je društvo dovela do paradoksa da ga ugrožava vlastita država. Ali ovaj put nećemo moći za to okriviti druge, ovaj put sve su skuhali naši dečki i cure, ovo stanje je odraz našeg nacionalnog lica, pa kad danas-sutra budemo potomcima morali objašnjavati tko je tu bio heroj, a tko zločinac stvari će biti najdramatičnije baš za te iz tvojih duhovitih navodnika, “čuvare”.
Bojim se da neće biti puno bolje ni kada vide naslovnicu ukoričenih kolumni, iako dječaci-grafiteri nemaju petokrake na kapi?
Genijalna ideja Milana Trenca s kojom sam se odmah složio, jer surađujući s Milanom u Obzoru stekao sam doista bezgranično povjerenje i veliko poštovanje u ono što radi. To su prepoznali i Josip Antić, urednik knjige, i Drago Glamuzina, glavni urednik VBZ-a, koji su uložili velik napor u realizaciju te knjige i zajedno s Milanom iskristalizirali njezino “lice”. Na njemu dječaci nemaju petokrake na kapama, ne stoga da bismo sakrili njihove ili moje stavove, kad uostalom “farbaju” grafit crvenom bojom, nego da ne bismo sužavali prostor borbe za istinu iz samo jednog rakursa. Oni možda ne žele biti ni partizani ni ustaše nego tek obični dečki koji maju pravo izraziti svoj stav. A i u tekstovima nema namjere zastupanja ničijih osim mojih stavova, pa ako se u tome s nekima križam u slaganju, a s drugima u neslaganju, to je, po mojem mišljenju, preduvjet višeglasja u društvu. Jesu li na naslovnici Mirko i Slavko, to neka bude u oku promatrača. Ja ih vidim kao dečke koji se hrabro odupiru sili što dominira pozadinom naslovnice u silueti teško naoružanog policajca. Uhvaćeni na djelu, oni ne bježe nego dovršavaju svoj rad. Uostalom, meni bi ponekad i dobro došao barem Slavko da dobaci ono svoje “Pazi, metak!”, pa bih mu i ja kao i Mirko uzvratio “Hvala, Slavko”.
Čitaš li ikada komentare nakon što kolumna osvane na našem webu?
Ne, nikada, iako me od vremena do vremena zabrinuti prijatelji i pomalo tugujuća rodbina obavijeste o onima za koje procijene da su više od larpurlartističkog vrijeđanja. Mislim da je institucija tih komentara duboko nakaradna i duboko uvredljiva ne za one na čiju se adresu pišu, nego za ljude uopće, za samo pisanje, a pogotovo za one koji ih pišu. Nemam potrebu čitati nepotpisane, anonimne kukavice koji misle da se iživljavaju na mojim kolegama koji svojim punim imenom i prezimenom stoje iza svojih tekstova. Nekad su iste takve anonimke isti takvi ljudi slali u komitete, na miliciju i Udbu, pakirali su svoju jadnu zloću u plave koverte i radili o glavi cijelim obiteljima. To je esencija boljševizma, to su oni koji bi strijeljali ili bar prokazivali da se ne boje straha od zakonskih sankcija, to su oni koji se na ulici skrivaju iza lažnog građanskog lica, a pred ekranom računala oblače svoje komesarske ili naci-uniforme, svejedno. No, dobivam dosta reakcija na mail i to je nešto posve drugo. Jer tu su mi drage i one poruke koje me ne hvale, koje pod imenom i prezimenom kažu da se ne slažu i zašto. Tu smo u ravnopravnoj situaciji. Uvjeren sam da unatoč mojem ignoriranju, komentari na webu nisu nimalo bezazleni za stvaranje opće klime. Stvara se dojam da se svakoga na bilo koji način može anonimno uvrijediti, da nema za to odgovornosti i da novinari s tim silnim vrijeđanjem moraju živjeti kao s neodvojivim dijelom svog posla. No, kako su to prešutno prihvatile i nadležne institucije, uskoro je sve eskaliralo do vrlo ozbiljnih prijetnji novinarima da će biti likvidirani. Ono što su doživjeli kolege s News Bara, da zbog humora moraju čuvati živu glavu, prokuhavanje je zdravog razuma. A kad još tome dodate reakcije političkog vrha, predsjednice, Vlade i pravosuđa, imate dojam kao da se otvara sezona lova. Jedino još nije potpuno jasno radi li se o namjeri ili samo o nedoraslosti političkog vrha trenutku.
Kako je uopće moguće da i kada pišeš o ekonomiji ili Agrokoru, ili ja o modnoj reviji, sve završi na ustašama i partizanima?
Pa za modne revije mi je jasno jer su i SS-ovci nosili opravice Hugo Boss i u tome vidim logičan kontinuitet zanimanja odvratnog za estetsko. Ali, ozbiljno, mislim da je to najbolji pokazatelj da uopće nije bitno ono što pišeš, jer onaj tko je naumio komentirati napisat će isto bez obzira na to što si napisao. Autori takve kreature ne živciraju svojim tekstovima nego samim postojanjem. U pražnjenju takvih frustracija puno je Freuda, a ni ti ni ja nemamo obvezu ordinacijskog djelovanja.
Pronašla sam način na koji razgovaram s ljudima koji žele pljuvati po Oliveru Frljiću. Pitam koju su predstavu gledali da o njoj razgovaramo i time je razgovoru kraj. Imaš li sličnu formulu za ljude koji ti pokušavaju dokazati koliko su ti stavovi pogrešni?
Ako mi to žele dokazati razgovorom i argumentima, onda mislim da ovaj posao ima smisla. Bilo bi grozno kada bismo se svi slagali s onim što bilo tko od nas piše, ali bi bilo pogubno da se zabrani sloboda iznošenja stavova koji samo žele polemičnom katarzom ojačati društvo. Kada spominješ Frljića, njemu se najviše zamjera što u kontekst provokacije stavlja naci- onalne svetinje i što to radi našim novcem. No, kakva je to nacionalna svetinja koja ne može preživjeti običnu provokaciju; niti je nacionalna, a bogami nije ni svetinja. A onda i s čijim bi novcem to trebao raditi, od kojeg bi to novca kultura trebala živjeti ako ne od našeg?! Kada kultura isključivo postaje tržišna može prerasti ili u blockbuster ili u cajke. Zanimljivo je i to da Frljić izaziva gotovo identične reakcije u svim nacijama stisnutog identiteta, i to u onim najradikalnije otužnim krugovima koji svoj izmaštani identitet grade na negaciji drugih. Ali Frljić je napravio još jednu veliku stvar; doveo je u kazalište tolike koji prije prosvjeda protiv njega tamo nikada nisu kročili.
Mi koji smo bili mladi u doba novog vala, odrastali smo uvjereni kako vlastita sloboda znači boriti se za sobodu onog drugog koji ne misli isto što i mi. Gdje smo, kada i zašto kao društvo izgubili to uvjerenje?
Sloboda ne može biti suspenzivna. Ona ili je za sve ili je nema. Ne možeš graditi nacionalnu državu koja će biti slobodna samo za tu naciju, jer ako se tako krene vrlo brzo će doći do arbitriranja i unutar vlastite nacije. Vrlo često se može čuti da bi nam društvo trebalo biti tolerantno. To u stvari znači da ne želimo neke skupine unutar njega, ali ih podnosimo. Pojednostavljeno, kutrimo i taložimo frustracije i čekamo naš trenutak za obračun. Ili da parafraziram Huxleya, “društvo koje treba heroje je društvo u kojem politika ne radi dobro svoj posao”. A politika ovdje svoj posao radi katastrofalno jer u njoj mahom odsjedaju oni koji očekuju da funkcija donese dignitet njihovim imenima. U toj inverziji dobrog ukusa svi su kriteriji obrnuti od onoga što nam se čini logičnim ili čemu su nas učili u obiteljima. Tako je dobar odgoj sada hendikep, pristojnost je slabost, solidarnost neisplativo riskantan ekshibicionizam, a diskretnost je pomanjkanje ambicije. No za sve to što se dogodilo i što još uvijek traje krivi smo sami kroz stalno povlačenje, defenzivu i odustajanje pred naletima primitivizma koji ne može biti drukčiji nego agresivan.
Zvone Boban u predgovoru knjige govori o dobu kada je biti novinar značilo biti poštovan član društva. I ti i ja počeli smo raditi ovaj posao u tom dobu. Kako se i zašto novinarska profesija toliko srozala, urušila?
Zvone je napisao fantastično sjetan tekst, generacijski tekst, usudio bih se reći, pravi manifest slobodi i čovjeku. Zvone je literat, koliko god on bježao u svoju samozatajnost. I to će jednom, uvjeren sam da to nije daleko, jednostavno izaći van. Nisam mogao poželjeti bolji predgovor knjizi zbog duha tako kompatibilnih tekstova, kao što je i sam zaključak kroz pogovor Dražena Klarića snažan epilog namjere samih kolumni i namjere zašto ih ukoričiti u knjizi. Koliko će društvo poštovati novinare ovisi u mnogočemu od činjenice koliko će novinari poštovati sami sebe i ostale kolege. Novinari vrlo često nisu svjesni intenziteta kojim njihovi tekstovi žive nakon objave, niti učinaka koje proizvode. Ali, na sreću, ima još uvijek i onih koji ovaj poziv shvaćaju doslovno, ima puno mladih i nadarenih, evo ih i u Večernjem listu, koji bude vjeru da ćemo poštovanje opet zaslužiti.
Postoji li recept za postojanje u, kako ti kažeš, svijetu inverzija (tamo gdje se vlast zove državnim vrhom, a trebala bi se zvati društvenim dnom), onom u kojem nema mjesta za Frljića, Balaševića, Bajagu...? Ima li izlaza iz te kulture barbarizma?
Kako je opskurna i jadna ta kultura barbarizma. Partikularizam zabrana ne pokazuje snagu nego hropac nemoći, jer koja je svrha zabraniti Bajagu u Karlovcu, a on će par dana kasnije svirati u Varaždinu. Nema nikakva smisla osim sramote za moj rodni Karlovac. Isto tako nema smisla braniti ni Thompsona u Puli ili bilo gdje drugdje. Ako je početak koncerta sporan zbog urllika koji nema veze s pameću, onda taj dio treba sankcionirati pravosudno i skinuti teret s leđa Thompsonu da može i dalje slobodno plagirati svjetske retro pop-hitove i pretvarati ih u domoljubno herojski folklor. Može li biti dileme oko pozdrava za dom spremni? Ako smo uopće došli do dileme oko toga onda je među nama pušteno nešto strahovito mutno, nešto što nam ne želi dobro. Ne bih išao ni na Bajagin ni na Thompsonov koncert, ali zbog toga ne bih branio drugima da idu. Ako i povjerujem u Boga, ne znači da moram vjerovati Bogu i to su te nijanse koje će kolektiv držati podalje od mog slobodnog teritorija.
Mali čovjek ne postoji, ali postoje ljudske mizerije, što je stvar nečijeg karaktera Dobar odgoj sada je hendikep, pristojnost slabost, diskretnost pomanjkanje ambicije