U gotičkom psihotrileru ne manjka ekstremnih stranica, ali ni egzotične iščašenosti autora
kim klikama na vlasti koje iz generacije u generaciju nisu bile niti su danas u stanju provesti neophodne reforme, ponuditi viziju, okupiti pozitivne energije, uključiti mlade u svoj projekt bolje i uspješnije Hrvatske. Ovako teškoj moralnoj krizi nisu doprinijeli samo loši političari i lopovi ni Zapad sa svojim otvorenim tržištem i mekdonaldizacijom pa ni hrvatski građani svojom pasivnošću, već i blaga kritika moralnog autoriteta društva, vrh crkvene hijerarhije koji je upro prst u “grijeh struktura” bez jasnog adresiranja tko su te strukture, koji su to ljudi i kakvi su to njihovi grijesi. Katolička crkva koja je u Stepinčevo vrijeme bila lučonoša duhovne snage naroda u otporu spram gaženja identiteta, jezika, kulture upućivala je taj narod na čuvanje moralnih vrijednosti otvoreno upozoravajući na devijantne pojave u društvu. Danas nam nedostaje takvih istaknutih duhovnih autoriteta koji bi svojim primjerom svjedočili kršćanske vrijednosti – poniznost, dobrotu, milosrđe, strpljivost, radišnost i odanost zajedničkom dobru. To je istinsko domoljublje slobodno od svake politizacije, domoljublje na koje ne može polagati ekskluzivno pravo nijedna stranka jer Hrvatska je izbor, obaveza i odgovornost sviju nas. Ni mi obični građani, hrvatske obitelji, škola, odgojne ustanove, kulturne i znanstvene institucije nismo oslobođeni od odgovornosti.
Europa gubi bitku
Svi smo pozvani da na nove naraštaje prenesemo sustav vrijednosti na kojima počiva human i odgovoran građanin, vrline koje nasuprot očaja i defetizma uključuju strpljivost, predanost, odgovornost i daju smisao odricanju za zajedničku viziju društva. Migracijski valovi koji danas zapljuskuju obale europskih država pronose idealiziranu viziju Zapada. Kolonama egzistencijalno ugroženih nesretnika i velikim seobama novodobnih nomada priključili su se i Hrvati. Kakav će to biti susret s otvorenim zapadnim društvima? Dovoljno je prošetati se europskim metropolama od Bruxellesa do Madrida, od Rima do Beča i slika toga svijeta pokazuje drugo lice proklamiranog multikulturalizma. Posvuda četvrti u koje bijela Europa ne zalazi, geta u kojima žive ljudi Trećega svijeta i ništa od civilizacijskih vrijednosti koje propovijeda Zapad u praksi ne funkcionira. Ako ste otupjeli na činjenicu da u istoj četvrti gdje je kraljevska palača imate svratište za beskućnike, ako vas nije briga za sirotinju koja živi u hladnim i vlažnim rupama i jede otpatke s vašega stola, ako vam boja kože određuje status u društvu, kako se možete osjećati kao dostojanstveno i slobodno biće? Ali to je stvarnost Europe koja svakodnevno gubi bitku u zaštiti svojih moralnih vrednota i humanosti. Takva Europa paralelnih svjetova ne može biti garant sigurnosti i prosperiteta ni miran dom jer će kad-tad doći na naplatu te nepodnošljive razlike “multikulturnoga” svijeta koji je ljude ugurao u geta jer im je uskratio mogućnost istinskog dijaloga. Takva Europa otvorila je vrata i našim sugrađanima koji dolaze s periferije (staroga) Imperija pa će im i mjesto biti na periferiji europskoga društva. Korporativni kapitalizam treba obrazovanu i stručnu radnu snagu te je crpi iz siromašnih zemalja mameći ih novcem i obećanjima. Ne mari za osobu, već je doživljava kao robu. Takav svijet nemamo pravo idealizirati. Oni koji ostaju u Hrvatskoj nemaju izbora nego mijenjati paradigmu zemlje bez budućnosti u zemlju za život dostojan svakog građanina. To zahtijeva jasnu strategiju razvoja Hrvatske na svim poljima. Hrvatska je kao ozemlje jedan malo manji nacionalni park, a zna se kako se treba spram bogatstva raznolikosti jednog takvog parka odnositi. Hrvatska bi mogla opstati i razvijati se na čistim industrijama, zdravom agraru i turizmu. Njezino bogatstvo jest u različitostima – u prirodnim i ljudskim resursima. Hrvatskoj treba program za povratak iseljeništva i njihovih potomaka, ali i svijest da moramo tražiti odgovornost od svakog pojedinca, ukazati povjerenje mladima, zapošljavati prema stvarnim potrebama, znanju i sposobnostima, osloboditi građane velikih i nepotrebnih nameta skupe i trome države, omogućiti ljudima da svojim rukama stvaraju vlastitu egzistenciju. Danas je već svima jasno da takvoj promjeni nije dorasla sluganska bruxelleskih kamarila. Zato im se na sljedećim izborima trebamo zahvaliti. Oni su svoju šansu prokockali. Isključimo im konačno struju prije nego što je oni isključe nama, našoj djeci i unucima.
Njemački autor psiholoških kriminalističkih romana Sebastian Fitzek na lanjskom je sajmu knjiga u Frankfurtu bio velika zvijezda koju su njemački organizatori stavljali uz bok Joa Nesboa. Na hrvatskom Fitzeka objavljuje zagrebački VBZ, ali ga hrvatska publika još nije upoznala. Prijevod njegova romana “Sakupljač očiju” koji je s njemačkog jezika na hrvatski za VBZ preveo više nego iskusni prevoditelj Boris Perić objavljen je još prije četiri godine, pa o njemu pišem sa zakašnjenjem, ali s namjerom da se i u Hrvatskoj više čuje o njemačkom autoru koji je do sada prodao na milijune knjiga, i to ne samo na njemačkom tržištu. Treba istaknuti da je prije “Sakupljača očiju” VBZ objavio i Fitzekovu “Terapiju” kojom je prije 12 godina i počeo njegov strelovit literarni uspjeh, i to na polju kojim već godinama kako u svijetu tako i u Hrvatskoj gospodare autori iz SAD-a i Skandinavije. Glavni Fitzekov lik i svojevrsni antijunak u kojeg neprestano sumnjamo je, pomalo prepoznatljivo, bivši policijski psiholog koji se nakon službene intervencije s tragičnim i nerazjašnjenim posljedicama odlučio baviti istraživačkim novinarstvom, i to s uvijek skliskim temama iz kurentne crne kronike. Alexander Zorbach ima obitelj, a baš odnosi bračnih partnera u obitelji i odnosi roditelja i djece su jedna od glavnih tema kojima je zaokupljen Fitzek u ovom slojevitom romanu u kojem je trilerska dinamična popudbina tek popratna skela ili scenografija za radnju koja se odvija duboko u emocijama autorovih živopisnih i pomalo jezovito svakidašnjih likova. Fitzek u svojem romanu ima posebnu numeraciju stranica koja ide s kraja prema početku, donekle kao i radnja, što čitatelj i ne mora odmah zapaziti, ali kada konačno opazi, i na taj način biva snažnije uvučen u radnju koja je perverzno brutalna, i to i zbog nezamislivih patnji kojima podvrgava djecu najmlađe, itekako ranjive dobi. No, ekstremnih stranica u ovom romanu ima napretek i nikako se ne odnose samo na djecu. Stoga bi ovaj roman u konzervativnijim zemljama čak mogao potpasti i pod neku vrstu cenzure jer više nego otvoreno govori o maštovitom i poremećenom kriminalcu koji ubija majke, a njihovu djecu skriva na tajnovita mjesta na kojima ih moraju pronaći njihovi očevi, naravno, uz pomoć policije ali i uz pomoć pomalo nespretnog i zlosretnog Zorbacha čiji je libido podosta razvijen ali i naivan, i to pogotovo za osobu koja je profesionalni psiholog. Jako je mnogo tema koje muče Fitzeka u ovom gotičkom psihotrileru a one se kreću u rasponu od promišljanja smisla osvećivanja pa do razglabanja o životu slijepih ljudi o kojima ljudi koji dobro vide imaju brojne predrasude. Policijski inspektori izvan kontrole, žene koje svojim partnerima s više ili manje uspjeha kriju da im službeni muževi nisu očevi djece rođene u braku, medicinske sestre koje se nemarno odnose prema ljudima starije životne dobi koje je sudbina pretvorila u nemoćne korisnike sanatorija samo su neki od likova koji zorno i s puno argumentirane kritike progovaraju o današnjom zapadnjačkoj civilizaciji (koju u romanu predstavlja njemačka prijestolnica Berlin). Stoga “Sakupljač očiju” nikako nije samo knjiga koja obogaćuje podeblji popis trilerske literature koja nema problema u komunikaciji s čitateljima nego i nešto više od toga. Literatura koju ipak ne bismo mogli ubrojiti u mainstream, nego u literaturu u kojoj ima egzotične iščašenosti i odmaknutosti od trilerskih kanona, pa stoga i ne čudi pompa koju prati svaka nova Fitzekova knjiga. Fitzek je autor kod kojeg je ama baš svaki lik sumnjivac i u tome se i krije najveća čar ove knjige koja ni približno nema kraja ni točke na kraju. Svi mogu biti sakupljači očiju, a možda to nije nitko nego je sve samo igra koju je započeo slučaj, ali je nikako ne zna završiti.