Dok se mi svađamo oko povijesti lakše nas pljačkaju

Nedavno je u Jastrebarskom obilježeno stradavanje djece u II. svjetskom ratu koja su bila smještena u domu za nezbrinutu djecu. Rekli bismo na prvi pogled u skladu s kršćanskim naukom pijetetom i ljudskošću odaje se počast nevinim žrtvama ratnog stradanja. Nažalost po zna koji put i ovaj je događaj izazvao razdor i pomutnju među dijelom građana. Za jedne crkva s kardinalom Stepincem spasila je veliki broj djece. No, unatoč svim naporima dio njih koji su spašavani u šumama Kozare, Rame ili Žumberka nije preživio. O tome je izdana i knjiga “Istina i laži o Jastrebarskom” jaskanskog autora Mladena Vukovića Cene. Za druge riječ je o djeci koja su boravila u logoru i ubijena za upravljanja logorom časnih sestara.Kao i u mnogim sličnim slučajevima dolazimo do frapantnih suprotstavljenih gledišta u kojima niti znanost i svjedočenja iz tog vremena nemaju neku značajniju ulogu. Pri tome možemo zaključiti kao i znanstvenici svojim stavovima samo dolijevaju ulje na vatru jer svojim tezama zastupaju potpuno drugačije stavove. Kako bi se u tom slučaju mogao onda snaći običan građanin? Odgovor može biti usmeno svjedočanstvo svjedoka iz tog vremena ali opet se postavlja pitanje subjektivne sklonosti i načina kako na pojedinca utječe određena situacija. Ne smije se smetnuti s uma i lažno svjedočenje i krivokletstvo koje je također dio bitke za dokazivanje vlastite istine. Iako bi mnogi morali imati na umu kako 8. božja zapovijed glasi: “Ne kaži lažna svjedočanstva”! Stoga je jedini i najbolji pokazatelj istine arhivski materijal i zapisi o nekom događaju i vremenu.No, i s time treba biti oprezan jer se povijesne činjenice uvijek bile u funkciji pobjednika i vlasti koja nije prezala ni od falsificiranja i takvih podataka. Imajući ovo na umu nije čudno da i 73. godine od završetka II. svjetskog rata među Hrvatima još postoje mnoge tabu teme iz tog vremena. Koje umjesto da se s vremenskim odmakom unatoč svemu smanjuju čini se kako u posljednje vrijeme bujaju i samo se šire. Gdje su ona vremena s početka Domovinskog rata kad smo zaboravili nametnute nam podjele i pokazali nevjerojatno jedinstvo, a samim time snagu. Tada nitko nije postavljao pitanje zašto branitelji nose krunice i otvarao pitanje crkvenih poreza, zašto slušaju Čavoglave na prvim crtama bojišnice, a ne Bajagu ili zašto nose oznake HOS-a, a ne HV-a. Danas iz toga pravimo bespotrebne analize i dramu koja nas samo dodatno udaljava jedne od drugih i unosi razdor. Naravno, ne treba glumiti jedinstvo i njegovati lažno bratstvo, ali određeno suglasje i zajednički interesi trebali bi postojati želimo li napredak i boljitak. Onih kojima to ne odgovara uvijek je bilo i bit će ali oni su uvijek bili i jesu u manjini. Stoga im ne treba dozvoliti da zauzimaju medijski prostor, davati im pozornost na društvenim mrežama ili ih zbog neznanja ili trenutne slabosti podržati. To je najbolji odgovor kritizerima i usmjeravanje pozornosti na stvarne probleme koji nas tište. Imamo ih napretek od odlaska mladih, bijede starih do korupcije i pljačke materijalnih i prirodnih bogatstava. Ne smijemo smetnuti s uma da upravo onima koji nas pljačkaju i kradu odgovaraju svađe povezane s povijesnim bespućima u koje smo upali.